ZLATAN KRAJINA – Slučajni flâneur

 

performativno istraživanje, Cvjetni trg, za trajanja festivala

 

Intervencija Slučajni flânuer odnosi se na seriju autorovih nasumičnih susreta sa slučajnim prolaznicima u kojima autor, senzibilitetom pariškog šetača (flânuera) koji svojim intimnim voajerizmom postaje kritičkim promatračem svoje okoline, započinje neobavezne, gotovo usputne, razgovore o naizgled banalnoj temi: svakodnevnoj prisutnosti oglašivačkog ekrana koji u posljednjih godinu dana bliješti s krova jedne zgrade na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Povod nije, dakako, ni slučajan niti banalan: iako imaju trajne posljedice toga kuda se ljudi kreću i kamo pritom gledaju, promjene se u gradskom okolišu za svakodnevne prolaznike zbivaju potiho – površinu krova ili zida odjednom zauzima komercijalna slika drugog prostora, primjerice morske plaže (već u sljedećem trenutku bit će to prizor snježne planine, polugolog manekenskog tijela na pisti itd.). Malo po malo, kroz svakodnevno prisustvo, neodvojiv dio tog svakodnevnog fizičkog prostora postaje slikovni procjep u neki drugi prostor, dok taj komercijalno isplativ kutak, s obzirom na svoje svjetlosno gorivo, postaje vidljivijim od drugih. Urbani ekrani (elektronički billboardi, televizori na terasama kafića, promotivna sučelja u izlozima) niču na sve više mjesta, rekonfigurirajući vizuru grada, kao amblemi moći (laskajući podsjećaju na urbane centre Londona, Tokija i New Yorka), napretka (prikazuju izvrsnu pokretnu sliku u boji) i medijski prožete suvremene svakodnevice (iste reklame vide se i na televiziji i na Internetu). Ako je rutina neminovna i nastaje ponavljanjem, primjerice, prolaska jednim, a ne nekim drugim putem kroz trg, ona time ujedno, jednako potiho, legitimizira – kao svakodnevnu – prisustvo komercijalnog ekrana u vidokrugu i činjenicu da se šetnja, od kad je on prisutan, miješa s interakcijom s video reklamama. Njih kod kuće, kako nam obećava postmoderna potrošačka kultura, iz vidokruga uklanjamo pritiskom na daljinski upravljač kojeg na ulici nema. Slučajni flaneur takvoj se konstrukciji gradske zbilje, čijom scenografijom upravljaju institucije, odupire, u stilu Bertolta Brechta (estrangement), zapitkivanjem o navici svakodnevnih susreta i neplaniranom interakcijom s ekranom (bljesak doziva kratak pogled prema sučelju tijekom hoda).

Autor će se u uobičajenoj vrevi jedva razaznati kako stoji s prolaznikom i pitanje po pitanje u  prolaznikovu svijest doziva njegove predsvjesne pretpostavke o naoko neproblematičnoj prisutnosti izvan kućnog televizora u njegovu svakodnevnom prostoru. Razgovor traje onoliko koliko sugovornici osjete da je potrebno (30 sekundi…sat vremena?), nakon čega se rastaju kao da se nikad nisu ni susreli. Cilj ove igre je urbana (politička) intervencija u postindustrijsku gradsku svakodnevicu, gdje nas servisna industrija novih tehnologija, zabave i oglašavanja, ne više samo u privatnom, nego sada i u javnom prostoru, suptilno, širenjem sugestivnih ekranskih sučelja, doziva da i vrijeme dokolice, izvan ureda i pogona, provodimo produktivno – interakcijom s ekranom. Zašto i šetnja, u pravoj tejlorističkoj maniri učinkovite tvorničke trake, ne bi bila produktivna, skupljanjem informacija o novoj ponudi, vremenu, stanju na burzi?

Oglašivački ekran pripada široj kulturi ekrana koja već cijelo stoljeće odgaja našu percepciju okoline, osobito grada. Kino je, kao iskonska urbana institucija, najprije odgajalo voajerističko gledanje, dok televizija kultivira smeteni i povremeni pogled; sada televizori u javnom prostoru grada treniraju interakciju u formi povremenog susreta (poruke na krovovima su kratke i ponavljaju se). Tko pruži otpor takvom pozicioniranju te stane i nastavi gledati, što je, u tradiciji grčke agore, korisno za demokraciju, biva iritiran repetitivnošću kratkih spotova i odlazi. Političke posljedice su očigledne: gledajte svuda jer svugdje nešto blješti, vrludajte pogledom (tu su zato i tehnologije stalne dostupnosti, poput mobitela), ali ne gledajte dugo ni u jednom smjeru s dovoljno pozornosti da primijetite odnose moći – ovdje, odsustvo daljinskih upravljača za sučelja koja poznajemo kroz izbore, menue i prekidače. Pitanja i potpitanja o većinom nevidljivim rutinama interakcije s tim ekranom (Kada, kako ga inače primijetite? Po čemu je drugačiji od drugih? Što biste učinili da imate daljinski?), poput igre francuskih situacionista (bez pobjednika i s labavim pravilima) imat će za cilj, kao metoda otpora neumitnom udomaćivanju ekrana, defamilijarizirati prolaznika od onog sto mu je obično i normalno. Ti će se razgovori upisati u neuhvatljivost susreta na ulici i drugim slučajnim promatračima ostati nevidljivima: takva je, naposljetku, neželjena interakcija s reklamama u svakodnevnim prolascima javnim prostorima, ali i dugotrajna promjena prolaznikova znanja o gradskoj medijskoj okolini, nastala slučajnom flanerijom na UrbanFestivalu.

Zlatan Krajina je viši asistent na Fakultetu političkih znanosti, voditelj diplomskog kolegija Media and the City, te autor serijala Mediopolis na Trećem programu Hrvatskoga radija. Doktorirao je 2011. na fakultetu Goldsmiths, University of London, na polju medija i komunikacija, u klasi prof. Davida Morleya, na tezi o svakodnevnim otporima oglašivačkim displej ekranima u javnim prostorima suvremenih gradova.