Lungotevere dei Sangallo, Rim; Lungotevere dei Tebaldi I, Rim; Lungotevere dei Tebaldi II, Rim; Židovsko groblje I, Prag; Židovsko groblje II, Prag; Židovsko groblje III, Prag; Ilica 99, Zagreb; Ilica 115, Zagreb; Ilica 199, Zagreb;
2012
9 fotografija u boji, 70 x 100

 
Serija fotografija Rad u javnom prostoru prikazuje performanse iransko-finskog umjetnika Džamila Kamangera u Rimu, Pragu i Zagrebu u kojima on izmješta tradicionalni iranski vez iz privatne sfere u javnu, ujedno i iz tradicionalno ženske u tradicionalno mušku sferu. Motiv veza – (ne)dodijeljene vize – postaje okidač za otvaranje pitanja pozicije političkih i ekonomskih emigranata. Dok performans izveden na židovskom groblju u Pragu dovodi u vezu historijske oblike fašizma i one suvremene, često prikrivene, performansi u Rimu i Zagrebu, na obali Tibera gdje borave najugroženiji društveni slojevi, odnosno pred zatvorenim malim obrtima u Ilici, otvaraju klasno pitanje o migrantima koji u pravilu, s vizama ili bez njih, u novom svijetu služe isključivo kao jeftina radna snaga.

Dzamil Kamanger (1948., IR) iranski je Kurd koji živi u Helsinkiju. U svom radu bavi se vlastitim iskustvom izbjeglice, koristeći tradicionalne iranske tehnike ručnoga rada. Surađuje s Kalleom Hammom od 1999. iako obojica rade i samostalno. Zajedno su realizirali nekoliko umjetničkih projekata koji se bave marginalnom pozicijom u mainstream kulturi i kompleksnostima višestrukih identiteta. Zanimaju ih također i pitanja vezana uz globalne mreže, primjerice rute kojima putuju biljke i sastojci za pripremu hrane. Rade s videom, fotografijom i site-specific umjetničkim radovima te intervencijama u javnom prostoru. Više na: www.beelsebub.org

 
Barbara Blasin fokusirana je na konkretno mjesto masovnih uhićenja aktivista/ica u Zagrebu koji su se okupacijom Varšavske ulice u centru grada borili za očuvanje javnog prostora ulice, a protiv njezine privatizacije. Kroz rad se slave bezimeni/e junaci/kinje – aktiviste/ice koji su se strategijom građanskog neposluha borili za javno dobro te otvoreno kritizirali politiku lokalnih i državnih vlasti. U Privedenima se poput mantre ponavlja recital, stihovi baroknog pjesnika Ivana Gundulića o slobodi, kojeg ponaosob izvode privedeni/e aktivisti/ce. Knjigom otisaka koja prati video umjetnica poziva svakog posjetitelja na participaciju, da se svojim jedinstvenim otiskom prsta i potpisom priključi dugom nizu aktivista iz Varšavske, ukazujući tako na važnost osobnog angažmana u kolektivnoj borbi.

Barbara Blasin je grafička dizajnerica koja se također bavi i fotografijom, a radi interdisciplinarne umjetničke projekte, s naglaskom na projekte u javnom prostoru. Diplomirala je 2002. na Odsjeku za Dizajn pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Kod umjetničkih radova zanima je nužnost participacije publike tokom rada na projektu kao i za vrijeme prezentacije. Blasin je nagrađena Posebnom nagradom međunarodnog žirija na 46. Zagrebačkom Salonu 2001. godine te nagradom AICA Croatia-AICA International na Zagrebačkom salonu 2008. i 2011. godine. Nominirana je za književnu nagradu Kiklop 2006. godine u kategoriji popularne znanosti za njezinu knjigu Ženski vodič kroz Zagreb. Živi i radi u Zagrebu.

 
The Amazing Technicolor Dreamcoat  je kaput sašiven kombiniranjem tradicionalno dekoriranog afričkog platna i bijele tkanine sa sitotiskom apliciranim motivima različitih predmeta (audio kasete, kalendari, novčanice) koje su somalijske izbjeglice donijele sa sobom u Keniju. Serija fotografija i dva videa prikazuju proces u kojem se istražuju intimne povijesti i pripovijesti, osobni arhivi i upamćena iskustva različitih subjekata, čije pozicije ponovno otvaraju pitanje migracija, ovisno o kontekstu konotirajući pitanje izbjeglica ili pitanje neokolonijalnih odnosa. U narativnom smilsu pratimo faze nastanka rada: pregledavanje osobnih arhiva, desetljećima pažljivo čuvanih kutija sa stotinama takvih predmeta/relikvija, izrada kaputa i njegova transformacija u objekt koji služi kao povod za razgovor i interakciju s izbjeglicama koji su sudjelovali u cijelom projektu ali i slučajnim prolaznicima. Pritom se kaput ne tretira kao estetizirani artefakt, prošećite u njemu izložbom!

Dušica Dražić (1979., RS) umjetnica je rođena u Beogradu (Jugoslavija). Dražić je uz umjetnički rad inicirala i kurirala suradničke projekte i izložbe. U okviru svoje umjetničke prakse istražuje ambivalentne odnose građana i grada, njihovu međusobnu potporu i zaštitu, ali i izolaciju i destrukciju. Dražić traga za mjestima nepravilnosti, razlike, fleksibilnosti, intuicije i usredotočuje se na napuštena, zaboravljena mjesta u urbanoj strukturi modernih gradova. Istražuje njihovu transformaciju i ponovno ih promišlja na nivou kulturnog kontinuiteta, simboličkih nepravilnosti i individualnih akcija. Izlagala je na raznim samostalnim izložbama, a njezin rad uključuje izlaganje na izložbi Šta se dogodilo sa Muzejom savremene umetnosti?, MoCAB, Beograd, Srbija (2012.), Rearview Mirror, The Power Plant, Toronto, Kanada (2011.), The Power to Host, ISCP, New York, SAD (2011.), Conversations in Silence, Goethe Institute Nairobi, Kenija (2011.), Qui Vive?, II Moscow International Biennale of Young Artist, Moskva, Rusija (2010.) i mnogim drugim izložbama.

Rođenjem Kenijka, Deqa Abshir stekla je obrazovanje iz područja umjetnosti i ženskih studija. Radovi ove mlade kenijske umjetnice izražavaju kompleksnost identiteta.
„Različiti su utjecaji zbog kojih sam to što jesam, ali identitet somalijske Kenijke ključan je za moj život jer se podjednako identificiram sa svojim identitetom Somalijke kao i onim Kenijke. Uz to sam 6 godina umjetničkog obrazovanja provela u New Yorku, a razasutost moje obitelji po čitavom svijetu dovelo me do pitanja: Što je identitet? Koliko je on ukorijenjen u državljanstvo i mjesto u kojem živimo? Kroz svoje slike pokušavam sabrati ovakve misli. Osjećam da diskurs identiteta utječe na velik broj mladih ljudi, Afrikanaca moje generacije koji su suočeni s pitanjima globalizacije, dok su s druge strane pogođeni nacionalnim, plemenskim i kulturnim pritiscima. Suprotno očekivanome, vjerujem da je to moju generaciju osnažilo, učinilo je raznolikom i tolerantnijom. Kroz svoje radove pokušavam izraziti tu toleranciju i napredak.
Nadalje, moj rad nastoji istaknuti neke od paradoksa moderne kulture: način na koji je naš tradicionalni ili polutradicionalni odgoj te kultura koja okružuje svakodnevicu u kontradikciji s modernim datostima tetoviranima širom Afrike. Moj rad nastoji naglasiti jukstapozicije realističnog i poetskog, tradicionalnog i modernog, globalnog juga i globalnog sjevera.
Manevriram i krivudam kroz ovaj svijet koristeći svoju umjetnost da bih ga komentirala, ali koristim umjetnost i kao leću za izražavanje vlastitog iskustva, u nadi da ona jednako pogađa i moje gledatelje.“

 
Kroz dihotomije privatno/javno, individualno/kolektivno izložba Između svjetova preispituje odnos sećanja i javnog prostora iz pozicije vremenske i/ili prostorne izmeštenosti. Problematizovanjem društvenih tema, kao što su prisilna migracija, reprezentacija prošlosti i njeni tragovi, spomenici i drugo, nameće se pitanje uloge umetnosti u kreiranju javnosti. Alexander Kluge definiše javnost kao fabriku politike, jer je to prostor na kojem se odvijaju političke i društvene promene.[1] U tom kontekstu on koristi termin kontra javnost, koja je suprotstavljena klasičnoj modernističkoj reprezentativnoj ili pseudo javnosti. Kao takva, kontra javnost menja i proširuje mogućnosti za javnu artikulaciju iskustva i bez njene produkcije sam koncept politike se dovodi u pitanje. Pozivajući se na Klugea i Negta, Simon Sheikh preuzima ovaj termin, ali ga koristi u pluralu, naglašavajući da javnost ne možemo smatrati jedinstvenom formacijom, već se radi o fragmentiranoj javnosti, pri čemu koristi i termin kontra javnost kako bi odredio javni prostor koji nastoji da ponudi drugačije načine promišljanja društvenosti i njene reflektivnosti od onih koji su dominantni.[2] Izložba Između svjetova koristi javni prostor za artikulaciju iskustava koja su potisnuta iz dominantnog javnog govora. Kretanjem između privatnog i javnog, individualnog i kolektivnog, koristeći se autorefleksijom i refleksijom, radovi na ovoj izložbi proizvode kontra javnosti u okviru kojih je moguće govoriti o potisnutim ili marginalizovanim društvenim iskustvima i problemima.

Fragmentiranje modernistički shvaćenog javnog prostora, kao jedinstvenog polja artikulacije kolektivnog iskustva, događa se skoro paralelno sa ekspanzijom sećanja.[3] Jedan od razloga za porast značaja sećanja u odnosu na istoriju je kritika zvaničnih verzija istorije i otkrivanje istorijskih segmenata koji su bili potisnuti prilikom kreiranja velikih istorijskih narativa. Kroz koncept sećanja omogućeno je rehabilitovanje prošlosti onih društvenih grupa koje nisu imale svoje mesto u dominantnom istorijskom narativu. Rad Tank Man Tango umetnice Deborah Kelly predstavlja sećanje na protest koji se dogodio na trgu Tjananmen u Pekingu 1989. godine. Na samom mestu traume ne postoji materijalni trag o tom događaju, niti je o njemu moguće govoriti. Povodom dvadesete godišnjice protesta, Deborah Kelly je koncipirala performans u kojem je učestvovalo oko četiri stotine ljudi u dvadeset različitih gradova širom sveta, formirajući na taj način privremeni memorijal kao uspomenu na sve one koji su protestovali i na one koji su u protestu stradali. Umesto da su posmatrači nekog spektakla, izvođači koreografije u ovom radu su učesnici akcije koja im vraća kolektivnu energiju.[4] U ovakvoj vrsti kolektivne prakse izvedene u javnom prostoru, u kojoj dolazi do spajanja kolektivnog i pojedinačnog, aktivnosti i pasivnosti, udaljenosti u prostoru, vremenu i svesti, uočava se težnja za stvaranjem prostora u kojem je artikulacija sećanja na traumatični događaj moguća.

Barbara Blasin u radu Privedeni kroz odnos privatnog i javnog takođe sprovodi jednu vrstu kolektivne prakse koja je konfrontacijom spomen ploče i kolektivne akcije rezultirala jednom vrstom privremenog spomenika posvećenog borbi za javni prostor. Na raskršću Gundulićeve i Varšavske ulice u Zagrebu, 15.7.2010., privedeno je 150 ljudi koji su učestvovali u mirnim protestima protiv sistematičnog pogodovanja gradskih vlasti privatnim investitorima na štetu javnog prostora i isključivanja javnosti iz odlučivanja o njegovoj nameni. Četiri meseca kasnije, na istom mestu, gradske vlasti Zagreba i Dubrovnika postavile su spomen-ploču sa stihovima Himne slobodi Ivana Gundulića, u znak probijanja pomorske blokade Dubrovnika 1991. godine. Barbara Blasin koristi novonastalu situaciju tako što pravi video rad u kojem aktivisti, koji su bili privedeni, stoje ispred spomen-ploče i recituju stihove iz Himne slobode. Pored ovog ironizirajućeg akta, rad sadrži i ručno pravljenu mapu sa skeniranom dokumentacijom o privođenju sa pečatom i potpisom službenog lica, kao i protestnu knjigu u koju može da se potpiše ili ostavi otisak prsta svako ko podržava borbu za Varšavsku i očuvanje javnih prostora. Na taj način, kroz odnos privatno/javno, tj. pojedinačni glas/glas javnosti, žele se propitati aktuelni društveni odnosi i postaviti pitanje ko ima pravo i moć u odlučivanju o prostornom razvoju grada sa jedne strane i mogućnosti za memorijalizaciju sa druge.

Odnosom prošlosti i sećanja i njegovim manifestacijama u javnom prostoru, bavi se i rad The Lost Monument Stefanosa Tsivopoulosa, u kojem je glavni protagonista statua Harryja S. Trumana, postavljena u centru Atine 1963. godine. Statua referiše na značajan segment recentne grčke i evropske prošlosti, međutim od trenutka postavljanja bila je meta negodovanja građana zbog političke moći koju reprezentuje. Zbog nemogućnosti građana da se sa njom identifikuju, došlo je do njenog neprihvatanja u kolektivnom sećanju društva. Statua u videu luta od jednih do drugih predstavnika različitih socijalnih grupa, od kojih niko nije u stanju da identifikuje koga ona predstavlja. Na taj način umetnik pravi osvrt na istorijske događaje na koje statua referiše i na odnos društva prema njima i u prošlosti i u sadašnjosti. Ujedno se dotiče pitanja kolektivnog identiteta društva i kako se on konstruiše i/ili dekonstruiše. Alban Muja u radu Blue wall, red door takođe dotiče dinamiku prošlosti i sećanja, dekonstruišući događaje iz prošlosti, manifestovane u čestoj promeni naziva ulica u Prištini. Ovakva vrsta autorefleksije pojedinca sa jedne strane i društva u celini sa druge proizvodi transparentnost u odnosu individualno/kolektivno sećanje i privatni/javni prostor, koja nam pomaže da razumemo događaje iz prošlosti i njihove konsekvence u sadašnjosti.

Radovi Džamila Kamangera, Dušice Dražić i Dequae Abshir, Jonasa Staala takođe se kreću u odnosu između individualnog/kolektivnog sećanja i privatnog/javnog prostora, ali iz pozicije izmeštenosti iz zajednice, odnosno nomadsko-imigrantske pozicije. Sa promenom koncepta sećanja došlo je i do promene koncepta identiteta, stoga više nema mesta za univerzalističku logiku i velike istorijske narative. Međutim, kada govorimo o Evropskoj uniji, moramo imati u vidu da je ona uglavnom sastavljena od država-nacija koje još uvek funkcionišu po principu u kojem nacije teže konstrukciji kolektivnog identiteta kroz državne institucije. Imigranti zauzimaju najnižu poziciju na evropskom tržištu rada, a ujedno i u javnosti kao prostoru političkih i društvenih promena. Džamil Kamanger u svom radu Haute Coutoure and Me preispituje kulturnu interakciju i položaj imigrantskih radnika iz sopstvene pozicije. U njegovom radu lično je političko i privatno je javno, te kroz autorefleksiju govori o izbeglištvu Kurda u Evropi i (ne)mogućnosti za emancipaciju u novoj zajednici. U svojim performansima, koje uvek izvodi ispred evropskih dizajnerskih izloga, Kamanger veze goblene sa dva motiva: jedan motiv je fotografija nastala dok je bio politički zarobljenik u Iranu, a drugi su vize političkih imigranata. Ovakvom vrstom kontemplacije on spaja svoja lična iskustva iz rodne zemlje i iskustva života u novoj zajednici, koristeći polje kulturne produkcije kao mesto emancipatorske ekstenzije politike.

Privatno i javno prepliće se i u radu The Amazing Technicolor dreamcoat Dušice Dražić i Dequae Abshir. Individualno sećanje oličeno u intimnom objektu – kaputu referiše na problem prisilne migracije u Africi. Kontekst umetnosti iskorišćen je kao javni prostor na kojem je moguće artikulisati individualno sećanje i time ukazati na širi problem prisutan u celom svetu.

Javni prostor Jonas Staal u svom radu Monument for the Chased off citizens of Rotterdam koristi da kroz dileme javne umetnosti, konkretno spomenika, kritički preispita pitanja konsenzusa, komemoracije i njihove političke instrumentalizacije. On postavlja jedan naspram drugog dva spomenika: jedan predstavlja imigrantske radnike i njihov doprinos Holandiji, a drugi autohtone holandske radnike. Ova jukstapozicija čini vidljivim političku instrumentalizaciju i ideološku ulogu i značaj javne umetnosti u konstruisanju nacionalnog identiteta. Kroz ovakvu vrstu kulturne subverzije on uspeva da izvede jednu vrstu dekonstrukcije debata o propasti multikulturalizma u Evropi.

U preispitivanju odnosa javnog prostora i konstruisanja socijalnog i kulturalnog sećanja izložba Između svjetova govori i o ulozi autora u proizvodnji javnosti, čime dolazimo i do pitanja re/prezentacije unutar umetničkih institucija, kojim se bavi rad Luize Margan Melting ground. S obzirom da umetnost nije autonomni sistem, iako se često pretvara da jeste, Simon Sheikh, govoreći o odnosu umetnosti i javnog prostora, navodi da je umetnost javna sfera u obliku platforme za različite i opozitne subjektivitete, politike i ekonomije, mesto na kojem se odvijaju borbe između različitih ideoloških pozicija.[5] Ovakav koncept javne sfere i umetnosti podrazumeva promišljanje novih modela institucija, budući da je glavna uloga muzeja i drugih umetničkih institucija u doba modernizma bila (samo)reprezentacija buržoaske klase i njenih vrednosti. Modernistički white cube sada je zamenjen komercijalnijim vidom komunikacije, odnosno kulturnim industrijama koje funkcionišu po modelu ponude i tražnje, a pojam javnost zamenjen je pojmom tržište. Radi se o privatnoj aproprijaciji javnog prostora, čiji je cilj stvaranje simboličkog i finansijskog kapitala. Ovde se opet vraćamo značaju javnog prostora koji nije niti privatno vlasništvo, niti klasični modernistički tip javnog prostora i koji je, kao takav, od fundamentalne važnosti za razvoj zajednice. Bez toga pojedinac nema sa kim da komunicira o razlozima svog nezadovoljstva, nema adrese kojoj bi se obratio, nema baze za odvijanje procesa društvene promene. Stoga, kako navodi Sheikh, autor kao javni intelektualac nije samo angažovan u javnosti, već je njegova uloga i proizvođenje javnosti, odnosno kontra javnosti.

Mirjana Dragosavljević

 
Rad Izgubljeni spomenik grčkog umjetnika Stefanosa Tsivopoulosa studija je slučaja koja ocrtava političke okolnosti postavljanja i micanja figurativne spomeničke plastike u njenom lokalnom kontekstu. Kroz video pratimo priču o kontroverznom, danas srušenom spomeniku američkom predsjedniku Harry S. Trumanu koji se nalazio uz atensku akropolu i parlament, omiljeno mjesto građanskih protesta protiv hegemonije američkih političkih/imperijalnih interesa u Grčkoj. Tsivopoulosov video rad ocrtava kolektivnu amneziju društva kroz putovanje Trumanovog izgubljenog spomenika koji u svojevrsnoj odiseji prolazi sve klase grčkog društva (seljaci, ribari, migranti, buržoazija).

Stefanos Tsivopoulos (1973., CZ) artikulira ulogu kolektivnog sjećanja i subjektivne interpretacije povijesti. Istraživanje masovnih medija, arhivske slike i pronađene snimke često čine temelj njegovih filmova s poetičnim i alegorijskim prizvukom. Istovremeno s kontinuiranim umjetničkim istraživanjem načina na koji posredovana stvarnost oblikuje kolektivno sjećanje, Tsivopoulosa fascinira tanka linija između stvarnosti i njezine fiktivne rekonstrukcije, kao i granica između autentičnog i režiranog, isceniranog i improviziranog. Nagrađen je nagradom Golden Cube Award za najbolju videoinstalaciju na 25. Kasseler Documentary Film Festivalu u Kasselu, u Njemačkoj. Njegovi su radovi izloženi na skupnim izložbama na Manifesta 8 Murcia, Prvom atenskom biennalu, Witte de With Rotterdam, BFI Southbank London, Friedericianum Kunstverein Kassel, eva Biennial Limerick, Centre Pompidou Paris, Museum of Contemporary Art Beograd. Živi i radi u Amsterdamu.

&nbsp
Jonas Staal se u radu Spomenik protjeranom građaninu Rotterdama bavi mogućim smjerovima razvoja prijedloga za izgradnju Spomenika migrantskom radniku Rotterdama u naselju Afrikaanderwijk kojeg su od ranih sedamdesetih godina naseljavali migrantski radnici iz Turske, Maroka i jugoistočne Europe. Prijedlog Zenika Barana, laburističkog vijećnika Rotterdama u debati s čelnicima stranke Leefbar, desno orijentiranim populistima, (ne)očekivano se preokreće u Spomenik protjeranom građaninu Rotterdama: bijeloj, heteroseksualnoj, protestantskoj, tročlanoj nizozemskoj obitelji -(raz)otkrivajući homofobnu i neokolonijalnu logiku vladajuće ideologije u tom lučkom gradu.

Jonas Staal (1981., NL) studirao je spomeničku umjetnost u Enchedeu u Nizozemskoj i u Bostonu u SAD-u. Njegov rad sadrži intervencije u javnom prostoru, izložbe, predavanja i publikacije koje se nedvosmisleno odnose na političke subjekte i događanja. Iz perspektive Beuysa, on tumači demokraciju – demokratizam – kao Gesamtkunstwerk. Njegov esej Post-propaganda (Fonds BKVB, 2009.) i objavljena knjiga Power?… To Which People?! (Jap Sam Books, 2010.) daje teorijsku osnovu za ovu vrstu radova. Staal je realizirao projekte za izložbe u mnogim uglednim međunarodnim ustanovama, uključujući Van Abbemuseum u Eindhovenu, David Roberts Art Foundation u Londonu i 7. Berlinskom biennalu suvremene umjetnosti. Redovito objavljuje u časopisima kao što su Metropolis M i Manifesta Journal. Staal živi i radi u Rotterdamu u Nizozemskoj.

&nbsp
Melting ground Luize Margan, hrvatske umjetnice s privremenom austrijskom adresom, bavi se nomadsko-imigrantskom pozicijom iz perspektive suvremenog sistema umjetnosti. Umjetnici mlađe i srednje generacije uvučeni su u sustav međunarodnih izlagačkih praksi i rezidencija utemeljen na prisilnoj migraciji. Putujući od jedne rezidencije do druge, od jedne izložbe do druge, umjetnici/ce koji nisu dostigli status “zvijezde” rijetko dobivaju honorare, nemaju stalne prihode, socijalna prava ni pravni okvir unutar kojeg mogu zaštiti svoj rad. Govorom u prvom licu iz pozicije umjetnice/ migrantice/podčinjene, Margan otvara pitanje o (ne)mogućnosti govora i predstavljanja u javnom prostoru, kao i potencijalu afirmacije moći vlastite Drugosti. Ne slučajno, iza nje stoji Flakturm, monumentalni arhitektonski podsjetnik na austrijsku nacističku prošlost.

Projekti Luize Margan (1983., HR) baziraju se na istraživanjima i obuhvaćaju niz strategija, od videa, crteža, fotografije i teksta do zvučnih i prostornih instalacija. U recentnom je radu istraživala relacije umjetničkog angažmana prema širem društvenom kontekstu. U njezinim video i audio radovima realni i fiktivni likovi nalaze se i ispadaju iz propisanih društvenih uloga (Outside the Role, 2011.), omogućujući tako prostor za kritičku refleksiju povijesti i vrijednosti rada. Fizička prisutnost tijela u odnosu prema statičnim socijalnim strukturama (Moving Pillar), kao i govor, repetitivni su motivi u njezinom istraživanju ušutkanih povijesti, kodova potlačivanja i mogućnosti za subverzivnu akciju kroz umjetnost (Anatomy of the Bow, 2012., Melting Ground, 2009.).

Margan je studirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani (diplomirala 2006.) i Beču. Izlagala je na raznim samostalnim (Izvan uloge u Galeriji SC, Zagreb 2011. i Ground Work u Vaska Emanoilova- Sofia Art Gallery, Bugarska 2009.) i skupnim izložbama (Recalling the past, Porečko annale, 2012., Andere Blicke Andere Räume, Passagegalerie- Kunstlerhaus, Beč 2102., Extreme, Kunstraum Niederoesterreich, Beč 2011., Iron Applause, skupna izložba u National Gallery u Bratislavi i druge) u Hrvatskoj i Europi. Sudjelovala je 2012. godine na rezidencijalnom programu u Changdong National Art Studiju, u Changdongu, Seoulu, u Južnojj Koreji, a iste je godine nagrađena nagradom T-HT / MSU u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Živi i radi u Hrvatskoj i Austriji.

&nbsp
Blue Wall Red Door portret je suvremene Prištine ocrtan na temelju odnosa između osobnog i kolektivnog sjećanja. Grad je uslijed preoblikovanja značenjskog univerzuma kosovskog društva doživio brojna preimenovanja ulica što je pak rezultiralo prodiranjm brojnih individualnih piktoralnih poetika u javni prostor. Obojana ulazna vrata i zidovi kuća jedini su siguran putokaz u snalaženju gradom, ujedno i znakovi svojevrsnog humornog otpora službenoj nomenklaturi i njenom služenju političkim potrebama i funkcijama moći.

Alban Muja (1980., KOS) vizualni je umjetnik iz Kosova. Njegov rad pokriva široki spektar medija, uključujući videoinstalacije, kratke filmove, dokumentarne filmove, crteže, slike i performanse, a intenzivno su izlagani na međunarodnim izložbama, festivalima, kao i na samostalnim prezentacijama. Najvećim dijelom pod utjecajem socijalnog i političkog tranzicijskog procesa na Kosovu i okolnim regijama, istražuje povijesne i sociopolitičke teme te ih povezuje s vlastitom pozicijom na Kosovu danas. Recentne samostalne izložbe uključuju From east to the southwest – able Kulturverein, Njemačka, 2010., All Around – Galerija SIZ, Rijeka, 2009., I – scream – Free your mind, Siva Zona, Prostor za suvremenu i media umjetnost, Korčula, 2007. Živi i radi u Prištini, na Kosovu.

Rad Deborah Kelly Tank Man Tango: A Tiananmen Memorial kroz participativni format otvara nova polja komemorativnih praksi, te se svojim bottom-up pristupom naslanja na tezu da kad jednom sjećanju dodjeljujemo spomenički oblik, do neke smo se mjere oslobodili obaveze da pamtimo. Utemeljen je na izvedbi u javnom prostoru grada, a sastoji se od sata suvremenog plesa, koreografije nastale prema koracima nepoznatog muškarca koji je s dvije plastične vrećice u rukama stao pred kolonu tenkova za vrijeme ustanka na pekinškom trgu Nebeskog mira (Tiananmen) 1989. godine. Odnos tijela i dinamike kretnji Nepoznatog pobunjenika prema koloni tenkova umjetnica interpretira kao ples – tango, te iz njega razvija koreografiju koja se na obljetnicu masakra na trgu Tiananmen izvodi uz sudjelovanje svih zainteresiranih po raznim trgovima svijeta.

Deborah Kelly (1962, AU) živi i radi u Sydneyu, a radove je realizirala u prostorima ulica, neba i galerija širom Australije, u Singapuru, na Venecijanskom bijenalu i drugdje. Suradnički projekt koji je radila s Tinom Fiveash Hey, hetero! prikazivan je u javnim prostorima od Sydneya do Glasgowa te dobio 2001. nagradu za vizualne umjetnosti Sydney Gay and Lesbian Mardi Gras. Osnivačica je projekta boat-people.org unutar kojeg se od 2001. godine produciraju radovi u javnom prostoru koji tematiziraju rasu, naciju, granice i povijest. Za Muzej suvremene umjetnosti Sydneya realizirala je trans-medijski rad o porastu religioznosti u javnoj sferi koji je uključivao intervencije u javni prijevoz, na željezničke stanice i projekciju na oblake iznad sydneyske luke. Povodom 20-te obljetnice masakra na Trgu nebeskog mira osmislila je participativni memorijal Tank Man Tango koji se 4. lipnja 2009. izvodio u 20 gradova diljem svijeta. Kolaži Deborah Kelly prikazivani su u galerijama u Australiji, Njemačkoj, Rusiji, Koreji, Francuskoj, Brazilu, Hrvatskoj, SAD-u i Indoneziji. Najnoviji rad je zbirka 37 obiteljskih portreta Bezgrešno začeti temeljena na motivu Svete obitelji u renesansnom slikarstvu. Za svoj rad dobila je u 2012. nagradu Albury Art Prize, u 2009. nagradu Fisher’s Ghost, iste godine Screengrab International New Media Art Award. Krajem 2012. u izdanju Artspacea izlazi njena monografija. Predstavlja je Galley Barry Keldoulis: www.gbk.com.au.