Između svjetova ima dva polazišta: prvo, pojam tranzicije postao je ozloglašena mantra koja prati pokušaje poimanja i interpretiranja političkih i ekonomskih procesa u kojima smo se našli u postsocijalističkom razdoblju. Stanje između nametnulo se kao prva stanica jedinog mogućeg razvojnog puta, onog koji vodi prema liberalnom demokratskom društvu. Prema Borisu Budenu, takvo viđenje stvari posljedica je djelovanja historijskog master narrativa u kojem se svijet razvijenog kapitalizma i zapadne demokracije izdaje za univerzalnu normu historijskog razvoja uopće, a tranzicija za proces normalizacije. Međutim, problem je što se proces tranzicije može pretvoriti u pravu katastrofu[1] – u vječitu čekaonicu u kojoj koncept javnog dobra i ideja društvenosti ne samo da više ne postoje nego su svedeni na loše sjećanje na totalitarni režim.

Drugo, mobilnost je postala imperativ koji je podcrtao naličje idilične projekcije o stanju opće pokretljivosti kao stanju slobode, gdje je putovanje avantura otkrivanja novih svjetova. Reći da je putovanje avantura postaje vrhunski cinizam, imamo li na umu niz vidova imigracije koji su zapravo, manje ili više otvoreno, prisilni. Imigranti, često nazivani ilegalnima (iako ne postoje ilegalni imigranti, samo ilegalne vlade[2]), očito su više prisiljeni na odlazak u bolje negdje, koje se često svodi na zapinjanje između, a suvremeni umjetnici/e primjeri su manje očite prisilne mobilnosti. Kroz sustav umjetničkih rezidencija i međunarodne izlagačke prakse normaliziran je mehanizam u kojem oni nemaju stalne prihode, socijalna prava i pravnu zaštitu za tretiranje njihova rada. Za nas, koji djelujemo u polju suvremene umjetnosti određenom ovakvim praksama, prisilna mobilnost radnika (u ovom slučaju umjetnika) i prisilna mobilnost imigranata predstavlja dio istog problema, gdje stanja između koja se proizvode nisu nepovezana.

Zadržavajući kao i dosad fokus na javnom prostoru grada, istražujemo načine na koje gore opisani aspekti stanja između postaju vidljivi i opipljivi u suvremenom urbanom okolišu i javnom diskursu. Zanimaju nas konkretne lokacije na kojima se zloupotreba povijesnih mitova, često nacionalistički zasnovanih, isprepliće s otimačinom javnog prostora i paktovima zasnovanima na političkoj moći i privatnoj ekonomskoj dobiti. Slijedeći Althusserovu tvrdnju da ideologija ima svoje materijalno postojanje, da je ona tiho sredstvo kojim se reproducira poredak eksploatacije[3], projektom Između svjetova problematiziramo sjećanje kroz fenomene konstruiranja kolektivne memorije s dominante pozicije moći, zatim kroz nagle zaokrete u njenom formiranju i procese njezinog brisanja te kroz repolitizaciju progresivnih (umjetničkih) strategija koje fuzioniraju kolektivno i individualno sjećanje kroz neobjektne, izvedbene i participativne formate. Politike sjećanja gledamo kao procese koji istovremeno mogu i perpetuirati i probijati paralizirajuće između; potrebna je kontinuirana diskusija želimo li ovo drugo.

Ana Kutleša i Ivana Hanaček