Zelena akcija, Frankopanska 1, biciklopopravljaona

Dragi prijatelji UrbanFestivala,

Pozivamo vas na prezentaciju video/audio-radova i video dokumentacije s prošlogodišnjeg UrbanFestivala koji se tematski bavio fenomenima nadzora i socijalne kontrole u javnom prostoru.

Na programu su:

UrbanFestival X, Ivan Slipčević

Power Tower, Verica Kovačevska

Wake up! Gornji grade, Grupa 4

Obilježavanje,  Siniša Labrović

Muzički rukohvat, Davor Sanvincenti

Gledati nije dovoljno, Nives Sertić i Sonja Pregrad

Šarmantni domaćin večeri bit će Siniša Labrović, a nakon projekcija slijedi druženje uz piće i muziku u prostoru biciklopopravljaone u Zelenoj akciji koju su, za ovu prigodu, preoblikovali ARCHIsquad – gerilski tim za angažiranu arhitekturu. Ovo je odlična prilika za stvaranje navike dolaska jer ovime započinje serija događanja koje BLOK organizira u prostorijama Zelene akcije u Frankopanskoj 1.

Veselimo se Vašem dolasku!

Vaš [BLOK]

UrbanFestival 11 fokusirat će se (polu) javne prostore na margini javnog interesa, kao i na problematiziranje rasta grada u visinu kao procesa koji može, i trebao bi, generirati nove javne prostore, ali je redovito oruđe korporacijskog i privatnog kapitala za zaposjedanje grada, generirajući ekskluzivne prostore namijenjene komercijalnim ili marketinškim sadržajima, a zatvorene za širu javnost.

Tijekom svibnja i lipnja umjetnici će realizirati pojedine projekte, dok će festivalski program u listopadu kroz niz diskurzivnih, prezentacijskih i izvedebenih jedinica otvoriti u javnosti diskusiju o specifičnim aspektima teme kao i o produciranim radovima.

Želimo skrenuti pozornost kako na nebodere izgrađene prije 1990-ih koji su uvelike obilježili gradski urbanizam i način na koji građani percipiraju i koriste grad, a koji su danas dobrim dijelom izgubili svoj javni karakter, tako i na nebodere izgrađene u posljednjih desetak godina koji su upravo rezultat spomenute kapitulacije urbanizma i političko-pravne podrške krupnom kapitalu. Paradigmatski je primjer prve skupine Ilički neboder koji, osim što je u renovaciji izvedenoj mimo svih uputa i mišljenja struke izgubio sve arhitektonske i umjetničke vrijednosti modernizma, ne nudi više javnosti mogućnost pogleda s vidikovca na 16-tom katu. Iako je prostor dugi niz godina bio otvoren za javnost, prema novim već realiziranim projektima i logici privatnih ulaganja, restoran koji je poslovao na zadnjem katu bio je otvoren samo za odabrane goste, a nakon njegova zatvaranja prostor je potpuno nedostupan. Nedopustivo je da privatni interesi priječe javnosti pristup onome što im neotuđivo pripada – kulturno nasljeđe, memorija, prostor, pogled… Ništa bolji odnos prema javnom prostoru i javnom dobru ne pokazuje ni projekt Hoto Tower izgrađen 2004. u Savskoj koji svojom pristupnom, privatnom rampom oduzima pješačku površinu. Uz to, Hoto Tower je u procesu izgradnje naknadno zatražio dozvolu da prvotni plan izgradnje poveća za gotovo polovicu planiranih etaža, čime je višestruko prekoračena dopuštena izgradnja parcele. Kao i većina zagrebačkih nebodera i Hoto Tower ima krovnu terasu, međutim ona je namijenjena isključivo ekskluzivnom tipu događanja poput domjenaka ili elitnih zabava.

Ovdje možete preuzeti izbor iz članaka prikupljenih tijekom istraživanja UF tima i suradnice Irene Borić, a niže se nalazi arhiv u nastajanju s preporukama za daljnje čitanje i istraživanje.

Slika arhitekture u umjetnosti nakon 11. semptembra – Irfan Hošić

Ulica grada Vukovara u Zagrebu – izgradnja poslovnih tornjeva – tekst i foto-arhiv Danijele Pandža, zajedno s Petrom Srbljinović autorice istraživačkog projekta “Ulica grada Vukovara u Zagrebu – urbanističko-arhitektonski problemi”

Apoteoza nebodera – Srećko Horvat

GLEDATI NIJE DOVOLJNO
u sklopu programa UrbanFestival X

Četvrtak 7.10.2010.
od 17 do 18 sati
kula Lotrščak

Autorski tim UrbanFestivala X uvrstio je u program prijedlog izvedbe performansa Siniše Labrovića ne znajući njegov sadržaj. Labrović je predložio da mu se ukaže potpuno povjerenje u pogledu otvaranja festivala, čime je autorski tim izgubio kontrolu nad djelom festivalskog programa. Tim umjetničko-kustoskim eksperimentom na još je jednoj razini tematiziran nadzor i kontrola koji su ovogodišnja tema UrbanFestivala X – (ne)mogućnosti.

Performans je započeo okupljanjem u kuli Lotrščak u 11:45 nakon čega je Labrović s okupljenom publikom krenuo prema Markovom trgu gdje se pomokrio okrećući se oko svoje osi. Autorski tim UrbanFestivala u potpunosti podržava njegov rad smatrajući kako je takva animalna gesta upravo odraz načina na koji vladajuće strukture tretiraju javnost.

foto: Damir Žižić

izložba
koncepcija i postav: autorski tim UF X
kula Lotrščak
za trajanja festivala

Dokumentacijska izložba (ne)mogućnosti povezuje gornjogradske lokacije na kojima su smještene umjetničke intervencije UrbanFestivala X s arhivom u nastajanju koji se razvijao tijekom istraživanja problematike Gornjeg grada. Izložba kontekstualizira novonastale radove, otkriva njihove ponekad labave, a ponekad čvrste veze s društvenom, povijesnom i aktualnom političkom situacijom. Umjesto fiksiranih narativa ostavljamo arhiv otvorenim i pozivamo posjetitelje da ga nadopune i komentiraju.

nastup u dvorištu Rakovčeve kurije, Markov trg 9
ponedjeljak, 4.10., 18.30 h

Le Zbor (2005.) je prvi hrvatski (i u ovom dijelu Europe) LGBTIQ pjevački zbor osnovan iz potrebe za promicanjem lezbijsko-feminističke sociokulturne vidljivosti. Do sada su imale 82 nastupa u zemlji i inozemstvu (Ljubljana, Novi Sad, London, Sarajevo, Köln).

okrugli stol
(o kulturnim strategijama gornjogradskih muzeja i galerija)
dvorana u prizemlju kuće Arko, Basaričekova 24
ponedjeljak, 4.10., 19.00 h
sudionici: Andrea Zlatar, Snješka Knežević, Silvije Novak, Marijan Hržić, predstavnici muzeja i galerija
moderira: Dea Vidović (Kulturpunkt)

Popriličan kaos s gornjogradskim kulturnim institucijama dobro ilustrira sudbina palače Oršić-Rauch: iako se radi o jedinoj palači koja je i u interijeru i u eksterijeru sačuvala barokne karakteristike, one ne dolaze do izražaja s obzirom na preinake potrebne da bi Povijesni muzej koji je u njoj smješten mogao funkcionirati. Planirano preseljenje muzeja u prostore bivše tvornice duhana moglo bi biti prilika da se interijeru palače Oršić-Rauch vrate izvorne karakteristike i da se ona pretvori u građevinu-muzej, za Zagreb jedinstveni spomenik jedne urbane tipologije i jednog načina života. Moglo bi, da nije već u planu useljenje Muzeja naive, kojemu je k tome kontekst palače potpuno neprimjeren. Istovremeno, kontekst u koji će se Povijesni muzej preseliti također je zanimljiv: deveterokatna poslovna zgrada s garažom u dijelu tvornice koji ostaje u vlasništvu grupe Adris.

Zanima nas je li moguće sagledati različite kulturne strategije gornjogradskih muzeja i galerija u istom kontkestu, a s ciljem konstruktivne suradnje koja bi njihovo djelovanje dovela u vezu sa širim urbanističkim konktekstom grada. Raspravu želimo pokrenuti dok još možemo govoriti o planovima, a ne o učinjenim pogreškama, i u nju uključiti djelatnike institucija, predstavnike vlasti, stručnjake s različitih područja, građane Zagreba i stanovnike Gornjeg grada, opovrgavajući uvriježeno mišljenje da šira zainteresirana javnost ne može sudjelovati u osmišljavanju kulturnih strategija.

William Raban, MMX (28 min, 2010.)
Želimir Žilnik, Crni film (14 min, 1971.)
filmski program
Tunel Grič
četvrtak, 7.10., 18.00 h

U namjeri da afirmiramo niz zapuštenih i neiskorištenih gornjogradskih prostora filmski program festivala smjestili smo u tunel Grič, jedan od podzemnih tunela pod Gornjim gradom koji još uvijek čeka svoju prenamjenu iz vojnog objekta u Muzej osjetila.
U arsenalu mehanizama socijalne kontrole Kino Underground stavlja naglasak na društvene norme kao mehanizme nadzora, kao i na socijalne kontraste i razne aspekte segregacije urbanog stanovništva.

William Raban kontinuirano se bavi urbanim prostorom, posebno istočnim Londonom kojeg sustavno dokumentira posljednjih dvadeset godina. Filmom About Now MMX nastavlja s eksperimentima (raz)gradnje filma koristeći snimke nadzornih kamera s tornja Balfron. Autorov eksperiment u kombinaciji s glazbom Davida Cunninghama rezultirao je portretom Londona iz kojeg su čitljivi socijalni kontrasti grada i ritam urbanih promjena.

Crni film jedan je od Žilnikovih ranih radova, blizak warholovskoj filmskoj antipoetici, a kritizira društvenu, ekonomsku i političku svakodnevnicu. Film se bavi marginalnim slojem društva – beskućnicima – kroz tek na prvi pogled apsurdan pokušaj rješavanja njihovih životnih problema.

Bio William Raban (1948.) filmski ekran doživljava istovremeno kao prozor za projekcije vanjskog svijeta i kao zrcalo na kojem reflektira sam proces nastajanja filma i prostor u koji gledatelj upisuje vlastita iskustva. S ciljem odupiranja pasivnoj konzumaciji orijentiran je na poticanje aktivne participacije publike u konstrukciji značenja. Filmsku karijeru započinje ’70-ih godina, a njegovi su rani radovi prikazani 2000. godine u londonskoj Whitechapel Art Gallery na izložbi Live in Your Head i na izložbi SHOOT SHOOT SHOOT u Tate Modern. Filmovi nastali u posljednjih dvadeset godina prikazivani su na britanskoj televiziji i brojnim međunarodnim filmskim festivalima (Marseille, Lisabon, Leipzig, Amsterdam). 2004. Britanski filmski institut izdao je DVD s izborom filmova i dokumentarnim filmom o Rabanovu radu. Raban piše za stručne časopise Vertigo i Filmwaves te je savjetnik za umjetnički film pri Umjetničkom vijeću Engleske. Kao predavač radio je na prestižnoj Saint Martin School of Art, a trenutno predaje na London College of Communication.

Bio Želimir Žilnik (1942.) svojim socijalno angažiranim igranim filmovima i dokumentarcima, u bivšoj je Jugoslaviji zaradio kritičke hvalospjeve (Nezaposleni, 1968., Najbolji dokumentarni film na festivalu u Oberhausenu 1968.; Rani radovi, 1969., Najbolji film na Berlinskom filmskom festivalu), ali također i cenzuru u sedamdesetima zbog svog nepokolebljivog kritiziranja državnog aparata.
Žilnikovu plodnu karijeru koja uključuje više od 50 igranih i dokumentarnih filmova te kratkih filmova obilježava niskobudžetna produkcija i izazovne političke teme. Njegova sposobnost da uoči i razvije uvjerljive priče iz života običnih ljudi je nit koja se provlači kroz njegov dokumentaristički i doku-dramski rad. Odnedavna, njegov se fokus pomaknuo s podjela na Balkanu na ispitivanje njegovih odnosa sa sve čvršćim kontrolama europskih granica, ulazeći duboko u srce pitanja izbjeglica i iseljenika.

Ako je u nama klica velike bolesti, prejake osjećajnosti, izvor neizlječivih i nesavremenih naših hamletizama je u fatalnoj bizarnosti toga mjesta…

A.G. Matoš o Gornjem gradu, 1905, Kod kuće

O stotoj obljetnici Matoševa lociranja izvora naših hamletizama na Gornji grad, Vlada RH donijela je zakon o zabrani javnog okupljanja na Markovom trgu, čime je izvršila dvostruku kastraciju gornjogradskog urbanog okoliša: na urbanističko-arhitektonskoj razini funkcija trga zamijenjena je funkcijom unutarnjeg dvorišta gradske palače, a na socijalno-političkoj dovedeni su u pitanje sami temelji demokracije. Kao osip na koži bolesna tijela, preko 50 nadzornih kamera suvremeni su simptom fatalne bizarnosti.[1]

Prihvaćajući da smo nemoćni u rješavanju gornjogradskog problema – preseljenje Vlade i Sabora – odlučili smo staviti „ne“ u zagradu i preispitati kako umjetničke i kulturne prakse mogu djelovati u postojećoj situaciji, na prostoru koji se sa zabranama nosi na dnevnoj bazi[2] i čijim je kontradikcijama[3] teško locirati izvor.

Za razliku od optimizma Mogućnosti ’71,[4] odlučili smo se za ambivalentnost: ona je proizišla iz konkretnog rada na festivalu i konteksta vremena i mjesta. Ovogodišnji program rezultat je podjednako uspješnih suradnji, realizacije ideja, unošenja pomaka i otvaranja zatvorenih vrata, kao i nemogućnosti komunikacije, odustajanja, mijenjanja prvotnih zamisli i uzaludnih pokušaja. Svi su festivalski projekti povezani sa specifičnim mjestima, reagirajući na njihove problematične funkcije. Dio njih polazi iz nemogućnosti mjesta da funkcionira u skladu s potrebama i pravima građana, tražeći zagradu za negativni prefiks kroz akcije/instalacije koje uvode nove načine korištenja prostora, a dio hrabro kreće s pretpostavkom o mogućnosti djelovanja predlažući scenarije za direktnu, na momente provokativnu, konfrontaciju sa sustavom nadzora. Njihov je „ne“ prisutan latentno, kao potencijalni rezultat same izvedbe i reakcija publike  javnosti.

Umjesto uzaludnih hamletizama, prihvaćamo ambivalentnost (ne)mogućnosti i na napetosti koju ona generira temeljimo konkretno djelovanje.

[1] Gornji grad kao sjedište političke vlasti i brojnih kulturnih institucija istovremeno je mjesto iz kojeg nadzor izvire i prostor u kojem on izlaže svoj učinak. Taj je disperzivni i decentralizirani mehanizam nadzora i socijalne kontrole razgranat u svim smjerovima poput rizoma čime, intencionalno ili ne, prikriva svoju vidljivost.

[2] primjer 1: policajac zahtijeva od pojedinca da ne sjedi na Markovom trgu pod opravdanjem da mogu omesti promet saborskih vozila
primjer 2: djelatnik zaštitarske tvrtke onemogućava pristup u dvorište palače Jelačić, u vlasništvu javne gradske ustanove, Muzeja Grada Zagreba

[3] primjer 1: unatoč tome što funkcionira u velikoj mjeri kao stambena zona, unatoč obrazovnim ustanovama i velikoj koncentraciji muzeja i drugih kulturnih ustanova, pustoš Gornjeg grada povremeno remete samo grupe stranih turista
primjer 2: kako bi se riješio problem parkiranja izgrađena je garaža na Tuškancu i zabranjeno parkiranje na Markovom trgu, međutim tamo se i dalje parkiraju vozila Vlade i Sabora, a okolne uličice, trgovi i unutarnja dvorišta zakrčeni su automobilima

[4] Jedna od prvih manifestacija suvremene umjetničke prakse u javnom prostoru, koju je 1971. na Gornjem gradu organizirao Muzej suvremene umjetnosti, tamo smješten do 2009.