Među autorima skulptura u javnom prostoru Zagreba, žene su u znatnoj manjini, ali još su malobrojnije skultpure posvećene ženama – stvarnim povijesnim osobama – svega njih sedam. Tezu o nevidljivosti žena u javnoj plastici Zagreba potvrđuju i dostupni statistički podaci: žene su autorice tek 11% javne plastike, a letimičan pogled na aktualni revival podizanja spomenika u Zagrebu jasno ukazuje da se afirmacija ženskog doprinosa kreiranju progresivnih društvenih odnosa (i dalje) sustavno minimalizira. I druga sociološka istraživanja pozicije umjetnica u društvu pokazuju poražavajuće statistike: pristup umjetničkom obrazovanju dostupan je tek ženama iz klasno privilegiranih grupa, no iako se njihova prisutnost na visoko-obrazovnim umjetničkim institucijama posljednjih desetljeća povećava – nakon završenog formalnog obrazovanja, one u najvećoj mjeri ostaju nezaposlene (čak 60%).*
S agendom kritičkog pozicioniranja prema klasnim i rodnim politikama kreiranja memorije u javnom prostoru Zagreba u sklopu UrbanFestivala13 Natrag na trg! kroz urbanu turu čitanja javne spomeničke plastike Zagreba skiciramo analizu patrijarhalnog obrasca reprezentacije. U dvosatnoj šetnji užim centrom grada tražit/obilazit ćemo (rijetke) spomenike podignute u čast znamenitim ženama, skrivene u prolazima i na teško vidljivim pročeljima, daleko od reprezentativnog prostora trga. Nećemo mimoići ni one skulpture – isključivo muških autora – u kojima tradicionalan prikaz arkadijskih motiva i alegorija, poput čežnje, čekanja, stida i njegovanja, služi kao legitimacija javne reprezentacije pasivnog, nagog ženskog tijela. Zanimaju nas i tematske preokupacije kiparica kao što su Marija Ujević Galetović i Ksenija Kantoci, ali i povijesno-političke okolnosti postavljanja njihovih radova u javnom prostoru. Zaustavimo li se na možda najpoznatijioj javnoj skulpturi Marije Ujević Galetović, njenom Krleži, otvara se i pitanje reprezentacije književnih autor(ic)a kroz javnu plastiku. Tako tura ne zaobilazi ni jedinu zagrebačku skulpturu posvećenu književnici, koja ne svjedoči samo o represivnosti kanona po rodnoj osnovi, već i naspram vidova književnosti koji nisu iskaz visoke, elitne kulture. Spomenik Mariji Jurić Zagorki tako je na neki način i emblem procesa njezinog kanoniziranja i kao spisateljice, a onda i kao spisateljice popularne književnosti i konačno feministice koja je postala svojevrstan simbol, personifikacija, da ne kažemo majčinska figura našeg suvremenog feminizma.
Tura uključuje obilazak izgubljenih i očuvanih primjera javne reprezentacije ženskog subjekta u antifašističkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, kakvi se nakon Drugog svjetskog rata javljaju u gradskom javnom prostoru. Unatoč progresivnoj rodnoj reprezentaciji ženskog subjekta, ovi spomenici ujedno otvaraju pitanje stvarne implementacije ideje emancipacije žena u socijalističkom društvu bivše Jugoslavije.
Zanima nas kako nam sistemska kritika institucija, kako onih na vlasti koje izravno diktiraju trendove, tako i onih obrazovnih koje ponavljaju društvene mehanizme potlačivanja žena, može otvoriti drugačije čitanje javnog prostora.

*statistički podaci preuzeti iz “Rodno/spolno obilježavanje prostora i vremena u Hrvatskoj”, ur. Jasenka Kodrnja, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, 2006.