Umjetnica
Nekoliko stvari koje znam o neboderima…
09.10.2011., 15:00h, polazak na turu ispred Vitićevog nebodera (ugao Laginjine i Vojnovićeve), http://neboderi.posterous.com/
U početku, 1950-ih, bili su ponos i veselje, najočitiji znak napretka. Val modernizacije i urbanizacije države nakon Drugog svjetskog rata rezultirao je migracijom brojnih ljudi iz ruralnih u urbane sredine, ali je također i doveo do novih ideoloških gledišta po pitanju stanovanja. Objavljeno je “Pravo na stan”, čime društvo preuzima odgovornost da omogući stanovanje svima. Za to su se morali izgraditi novi stambeni objekti koji bi bili optimizirani, zbijeni i sadržavali ideju o dijeljenju zajedničkih jedinica koliko god je to moguće. Modernističko rješenje ovog problema bilo je naslagati stanove jedne povrh drugih – i napraviti stambene nebodere. Ali vremena su se promijenila i u 1980-ima stambeni neboderi postaju zastarjeli jer, zbog promjena u zakonodavstvu, nije više bilo moguće graditi stambene objekte više od 8 katova. Slava stambenih nebodera je prošla, ali oni i dalje postoje kao tiha pozadina svakodnevice u njima i oko njih. Što su stariji to se njihova visina čini manje spektakularnom. Ne zato što se grade više zgrade, već zato što se čini kao da su oduvijek tamo, da bez ikakvog truda pripadaju pejzažu. Kada su me kontaktirale kustosice Urban Festivala da napravim projekt za ovu godinu na temu nebodera – ubrzo sam shvatila da se želim usredotočiti na te anonimne stambene nebodere, one koji oblikuju zadivljujući zagrebački horizont koji je u jednom trenutku bio poznat kao “plantaža nebodera”, uperiti na njih svijetlo i pronaći odgovore na jednostavna pitanja: “Tko ih je izgradio?, “Kada su izgrađeni?”, “Za koga us izgrađeni?”, “Kako su se transformirali nakon privatizacije?…” te podijeliti ovu znatiželju i podatke s drugima. Neke od ovih informacija biti će trajno postavljene na neboderima, neke će se moći pronaći na web stranici, a neke će biti prenesene osobno onima koji će sudjelovati u turi s vodstvom.
Foto: Damir Žižić
Dubravka Sekulić
Dubravka Sekulić (1980, SRB) je arhitektica koja je studirala u Beogradu, Srbiji, i nedavno je završila dvogodišnji istraživački period na Odjelu dizajna na Jan van Eyck Academie, Post akademskog instituta za istraživanje i proizvodnju. Koautorica je knjige „Surfing the black“ o jugoslavenskim filmovima crnog vala u kojem je autorica poglavlja koje se bavi uvjetima proiyvodnje tih filmova. Trenutno radi na knjizi pod radnim nazivom „Glotz nicht so Romantisch!“ u kojem istrađuje odnos između zakona koji reguliraju urbani razvoj i neformalnih strategija koje koriste graditelji stambenih naselja. Bila je istočnoeuropski novak 2008. na Akademie Schloss Solitude, Stuttgart, Njemačka. Njeni su radovi bili izloženi na izložbama u Srbiji, Europi i Sjedinjenim Američkim Državama.