TRIVIA
* MATEJNA I POP KARLEK- U birtiju je volio dolaziti mali pop Karlek Jambrečak koji je zabavljao veselo društvo u Matejni, a Matoš ga je pobratimio. Pop Krlek je vodio malu župu u okolici Zagreba i veliki svađu za zagrebačkim nadbiskupom Posilovićem. Često se šalio na račun nadbiskupa koji je bio poznat kao vrlo bogat, ali škrt čovjek. Pop je pokrenuo i javnu poemiku sa nadbiskupom pišući članke protiv njega u zagrebačkim “Novostima”, zbog čega mu je nadbiskup oduzeo službu i plaću. Pop se brzo snašao i u novinama je objavio oglas: “… javljam svima da ću sutra razapeti crvenu ambrelu na Jelačićevom trgu i da ću pisati ljubavna pisma svojim bližnjima koji ne znadu čitati i pisati, a naročito se preporučam zagrebačkim kuharicama, kaplarima i sličnim ljubavnicima. Svako takvo pismo stajati će samo 10 kranjcira, a u težim ljubavnim slučajivima 20 kranjcira. Jeftinijeg škribara nije moguće naći pa se preporučam za što mnogobrojnije naruđbe.”
Sutradan se na Jelačić placu okupilo mnoštvo svijeta, pop je došao sa svojim kišobranom, ali nije mogao započeti posao jer je nastala svađa s tržnim nadzornikom koji je braneći propise (ili potaknut od Kaptola) dokazao da takva kancelarija na sajmištu nije dopuštena.
* NA MARKOVOM TRGU- bilo je jedno od stajališta fijakera
* BREGOVITA ULICA I USPINJAČA- Bregovita ulica (današnja Tomićeva) od srednjeg vijeka je povezivala Gornji grad s Donjim. Monumentalnim, širokim dvostrukim stubama koje su ležale na željeznoj konstrukciji komuniciralo se je gore-dolje. Od 1890. na toj relaciji vozi uspinjača na parni pogon. Kako se je u početku stalno kvarila dobila je i nadimak “zapinjača”. U početku je parna uspinjača vozile svake druge minute (danas svakih 10), a vožnja je trajala 30 sekundi (danas 55). 1927. uspinjača je elektrificirana.
* KOŽARSKA ULICA- tekla je usporedno s Potokom, današnjom Tkalčićevom ulicom, od Krvavog mosta do početka Medvedgradske ulice. Bila je ozloglašena jer su u njoj “noćne dame” skrivene od pogleda “znatiželjnih čistunaca” obavljale svoj posao čak i danju.
Tijekom istraživanja usput smo saznali neobične trivijalne priče:
*zasto svim macama u Demetrovoj ulici fali zadnja noga?
*tko voli grobove usred haustora moze slobodno navratiti u Demetrovu 3…kad udes u haustor samo ravno eto te na grobu malog Vakanovitza!
*felbingerove stube slove kao mjesto “sumjivih okolnosti”- nekoliko ubojstva i samoubojstvo je tamo bilo, stanovnici Gornjeg grada ga smatraju “ukletim”
*na tavanu Basaričekove 16 neko vrijeme je stanovao Štulić. Tu se, u neformalnim druženjima okupljala ekipa iz Azre i Novog vala.
TRIVIJALNE PRIČE PREUZETE S FORUMA:
* U Basaričekovoj ulici nalaze se dvije prizemnice, koje su rijedak primjer srednjovjekovnog građanskog graditeljstva, no na broju 22 sagrađena je u 18. stoljeću lijepa barokna gornjogradska palača, kojoj su među ostalima, bile vlasnikom plemenitaške obitelji Sermage, Patačić i Jelačić. U ulici je i jedna od najstarijih gornjogradskih gostionica »Pod starim krovovima« koja se spominje još 1830. godine, dok je u dvorištu kuće pokraj nje, gdje je pošta, sniman najzagrebačkiji film »Tko pjeva zlo ne misli«. Na uglu s Demetrovom ulicom nalazila se jedna od najpopularnijih gornjogradskih gostionica »Matejna«, koja je srušena 1938. Na njezinu mjestu sagrađena je po nacrtima Alfreda Albinija, kuća obitelji Arko, koja se dobro uklopila u gornjogradsku jezgru. U toj je kući zadnje dane života proveo Ante Topić Mimara, koji je hrvatskom narodu poklonio zbirku od 3650 umjetnina, što su smještene u muzeju njegova imena, »Mimara, na Rooseveltovom trgu u Zagrebu. O staroj gostionici »Matejni« koju su ovjekovječili mnogi slikari, a o njoj pisali i mnogi književnici, govorilo se kako su u nju zalazili svi hrvatski pisci, jasno, u svoje doba življenja, kao Harambašić, Šenoa, Matoš, Ujević, Krklec… sve tamo do 1938. kada je su je srušili.
* Postoje sudski spisi koji dokazuju kako se sudilo tzv. vješticama i vještacima te ih se spaljivalo na Zvezdišću. Tim se spisima bavio Ivan Tkalčić koji je pronašao 35 komada spisa i njih 28 opisao u “Parnice proti vješticam u Hrvatskoj” i “raspravio” je njih 28 koje su i štampane 1891.g. 1902. i 1903. je dopunio Ivan pl. Bojničić u “neizdane listnine o progonu vještica u Hrvatskoj”. Poznato je 110 parnica. Prve su vještice osuđene čak 1360. ali nisu spaljene jer se tek od 1484 g. provode teška mučenja koje je izdao papa Inocent VIII. Djelo malleus maleficorum počinje provoditi kao službeno dopuštenje da muče vještice i coprnice. Postoji i knjižica iz 1769 sa slikama i opisom kako se muče vještice – “Ordo criminalis Teresiana” . Što se tiče mjesta spaljivanja – ono se zvalo Zvedišće. Tkalčić piše kako je se to mjesto nalazilo na početku Tuškanca, tamo gdje je danas streljana. Tamo je pogubljen i pokopan Matija Gubec.
*Dubravkin put tj. šetalište je super zanimljiv za prošetati, pun legendi od kojeg ja ne znam bas puno, jer stari ljudi su vec pomrli koji bi mi to ispricali… e da, znate da Matija Gubec nije pogubljen na Markovom trgu, nego je službeno stratište Grada Zagreba bilo na uglu Streljačke i Tuškanca, tj. na onom zavoju ispred kina Tuskanc di je uvijek bio kiosk sa kokicama
*Jedno od nepoznatih mjesta u Zagrebu (naime poznato, ali nitko ne zna što je to, a priča je jako neobična i turistički vodiči bi je trebali spominjati) je kapelica Sv. Dizma na razmeđi Nove Vesi i Kaptola. Neki kažu da je to jedino sakralno mjesto na svijetu posvećeno Sv. Dizmu (koji je, inače, bio jedan od dva lopova razapeta zajedno s Isusom). Navodno se narod jako bunio kad se kapelica posvećivala tako ‘sumnjivom’ svecu, ali je netko važan — nadbiskup ili netko od kanonika koji je financirao kapelicu, rekao da je Sv. Dizmo jedini svetac za kojega Biblija eksplicitno kaže da je na nebu. Za sve ostale je to stvar pretpostavke. (Nisam siguran koliko je to točno, jer mislim da je i za Sv. Petra eksplicite rečeno da je svetac, ali je priča svejedno dobra.)
Izvor: forum.hr
* “Sretan Božić kao i novo ljeto Vam srdačno želi uz rukoljub …. M.K.”
Riječi su to koje je rukom napisao na božićnoj čestitki Miroslav Krleža, poznati hrvatski književnik, i pred Božić 1975. poslao ih Mimici, Mariji Kaučić-Kantoci u pregradsku Goricu. Krleža se Mimici redovito javljao tamo od svoje 14. godine. U lipnju 1907. zapazio je Mimicu u crkvi Sv. Marka na Gornjemu Gradu gdje je bio ministrant. Sa svojim prijateljicama Mimica je redovito dolazila u crkvu sv. Marka gdje je sudjelovala u misama i večernjicama. U to vrijeme nalazila se na školovanju u Zagrebu u školi Milosrdnih sestara u Frankopanskoj. Sve do svoje 22 godine stanovala je kod svog najstarijeg brata Julia i šogorice Jelisave Kantoci na Gornjem Gradu, na Kipnom trgu broj 5.
Krleža je i sam ispričao kako je Mimica postala njegova Dulcinea, njegova simpatija.1 S njom je održavao redovite pismene kontakte. Bila je i ostala njegova opsesija sve do 1975. Te godine, u svojoj 82. godini života, još uvijek aktivan, poslao je Mimici svoju posljednju čestitku. Mimica je umrla u mjesecu kolovozu i pokopana je na zagrebačkom Mirogoju. Šest godina kasnije, i Krleža pred Božić 1981. piše svoju oporuku, raspoređuje svoju imovinu, bori se za zdravlje i umire s uvjerenjem da odlazi “na daleko putovanje s koga povratka nema…”2 Pokopan je i on na zagrebačkom Mirogoju u grob zajedno s Belom, njegovom veoma voljenom i cijenjenom suprugom. Nedaleko od njihova grobna mjesta, grobno je mjesto Romualda i Marije Kaučić.
Izvor: http://www.pregrada.info/kolumne/teta-mimica-iz-gorice-miroslav-krleza-i-ja/