KNJIŽEVNOST
Percepciju Gornjeg grada danas uvelike su odredili i romani pisani, krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Autori poput Augusta Šenoe i Marije Jurić Zagorke pišu povijesne romane čije radnje su smještene na područje Gornjeg grada. Obzirom da je Hrvatska do 1918. pod Austrougarskom monarhijom, ovi romani imaju političke konotacije – ističući Gornji grad kao tradicijsko mjesto hrvatskog Sabora i građanskog, političkog, sekularnog života, zapravo se priključuju tada aktualnim političkim tendencijama otpora naspram Monarhije i željama za ravnopravnošću. Pozitivni likovi u romanima su uvijek pošteni i radišni građani ili niže plemstvo demokratski nastrojeno, Hrvati, naspram bogatog plemstva mađarskih i njemačkih korijena.
Spisateljica Marija Jurić Zagorka ovoj političkoj dodaje i rodnu komponentu – kao prva hrvatska novinarka, borkinja za ženska prava, u svojim romanima ženama daje aktivnu ulogu i dovodi ih u sukob s nametnutim patrijarhalnim sustavom vrijednosti. Unatoč njihovom političkom (i u Zagorkinu slučaju rodnom) podtekstu, i Zagorkini i Šenoini romani prije svega su populistički orijentirani, s predvidljivim ljubavnim zapletima i plošno okarakteriziranim likovima. Gornji grad opisan u njima romantična je kulisa za romantične zaplete začinjene dozom domoljubnog zanosa. I za pjesnika Antuna Gustava Matoša, Gornji grad je hrvatski (u odnosu na tuđinski, moderni donji grad), intiman i gospodski i čest mu je izvor inspiracije. U to je vrijeme Gornji grad je omiljeno okupljalište kulturnjaka i intelektualaca, pa je tako Matoš čest gost šetališta i (danas nestalnih) gornjogradskih kavana – 1978. u njegov spomen je na Strossmayerovu šetalištu podignuta skulptura.
Nakon 1918. politički se kontekst mijenja i Gornji grad prestaje biti često korišten simbol u politički konotiranoj književnosti. Književnici se više orijentiraju na Donji grad. I suvremeni roman se rijetko bavi Gornjim gradom, pa je tako slika koju su stvorili devetnaestostoljetni autori i danas aktualni faktor u formiranju percepcije Gornjega grada. Uz spomenuto podizanje spomenika Matošu, zanimljivo je spomenuti i revalorizaciju Zagorkina stvaralaštva u kontekstu postmodernizma i feminističke intervencije u povijest književnosti, pa je tako i Zagorka dobila spomenik u blizini Gornjega grada, a Centar za ženske studije organizirao je šetnje Zagorkinim stopama, koje su jedan od rijetkih promišljenih i smislenih turističkih sadržaja koje Gornji grad nudi.
Zanimljivo je spomenuti i krimi roman književnika Pavla Pavličića ‘Rupa na nebu’ napisan 1992., gdje su podzemni gornjogradski tuneli, zapravo vojni objekti korišteni i nadograđivani u svim političkim sustavima koji su tijekom 20. stoljeća bili aktualni u Zagrebu, metafora za kolektivnu hrvatsku podsvijest. Ratne 1992. Pavličić kroz roman provlači političku poruku o Hrvatima kao prokletoj naciji, smještenoj na razmeđi Europe i Azije, koja će uvijek biti žrtva pokvarenih političkih sistema, bez obzira radi li se o ‘nametnutim’ stranim vladarima ili pokušaju uspostave samostalne države.
Još jedno djelo suvremene hrvatske književnosti smješteno na Gornji grad je pjesma u prozi Hrvoja Jurića ‘Isus u posjetu kod nas’.
A.G. MATOŠ, Kod kuće, 1905.
Lijepa je modernost Donjega grda, ali šta bio on bio bez sutonskog, plemenitog i sjenastog Griča, purgarskog, antipopovskog bedema, bez hrvatskog Weimara i Faubourg-Saint Germaina? Nije Zagreb ljepši od Beograda jer ima više reda, čistoće, taraca, ljepših kuća, više drveća, lijepu okolicu, nego najviše radi ovih starinskih gorica sa tišinom drvenih ulica, sa fizionomijama kuća i palača u vjekovnom pepelu Dubrovnika, Toleda, Amiensa i inih elegijskih gradova. Ako je u nama klica velike bolesti, prejake osjećajnosti, izvor neizlječivih i nesavremenih naših hamletizama je u fatalnoj bizarnosti toga mjesta, danju dosadnog i birokratskog, da na mjesečini sine gospodstvom Diogenesova surog dvora u Kapucinskoj ulici, da u ponoć izbija metalni takt mrtvačkog marša sa visine tornja Sv. Marka i uzdiže kao ptica ispod usnulih gričkih hvoja, koje čuše Lisinskove melodije i vidješe plemenitost Vrazovog profila.
* PAVAO PAVLIČIĆ, ‘RUPA NA NEBU’
Radnja romana počinje kad glavni lik, Nikola Krobatin, nalazi u antikvarijatu knjigu čiji autor nosi latiniziranu verziju njegova vlastita imena, N. Chrobatinus. U knjizi, koja ga istovremeno neobjašnjivo privlači i odbija, nalazi neobičnu kartu, ispod koje stoji oznaka ‘Zagreb’, ali ulice nose druga imena i druge položaje, koji nisu nikada mogli postojati. Kroz razvoj fabule, otkriva da se zapravo radi o karti podzemnog Zagreba. Pronalazi i ulaz u tunele, a u podzemlju nalazi neobičnu pukotinu. Upoznaje djevojku znakovitog imena Marija Jurić, koja također proučava podzemni grad. Ona mu iznosi teoriju da je pukotina mjesto gdje se spajaju Europa i Azija, te da je sudar energija na klancu odgovoran za događanja na površini, u Zagrebu, u Hrvatskoj, a onda i u cijelom svijetu. Osim toga, Krobatin i Marija doznaju i da se rupa koristila kao smetlište političkih sistema u Hrvatskoj, u nju su bacani dokumenti, dokazi, pa čak i ljudska tijela, sve smeće koje je neki sistem stvorio. Sve je to povezano s njihovim osobnim životnim pričama i obiteljskom poviješću, obzirom da Krobatin doznaje da mu je otac bio pripadnik tajne policije i da je izravno sudjelovao u bacanju koječega u tu rupu, a Marijin stric je bio politički nepodoban i nestao je upravo u toj rupi.
Kroz cijeli roman se isprepliću dvije razine, mikro i makro kozmos, sudbine likova i sudbine Hrvatske, pa i šire, politička i privatna razina, gdje jedna simbolizira drugu. I sama ideja neke podvojenosti, dva pola koja se istovremeno odbijaju i privlače i samo jedan s drugim imaju smisla, je prisutna kroz čitav roman: Krobatin ima dva prijatelja koji predstavljaju dva tipa aktera hrvatske politike, ima dvije ljubavnice, dvije tetke. U obiteljskim povijestima i njega i Marije glavne uloge imaju dva brata, otac i stric. Pukotina koju nalaze dijeli svijet na dva dijela. Knjiga koju Krobatin nalazi je drugi svezak, dok Marija posjeduje prvi, a cijeli roman zapravo traže treći koji će razriješiti misterij. Na kraju romana ga nađu, a u njemu kartu neba na kojoj je također ucrtana granica koja odgovara klancu ispod Zagreba, ‘rupa na nebu’. Kad se tome još doda činjenica da je roman podijeljen u deset poglavlja koji nose nazive po suncu i planetima njegova sustava, čija su pak simbolička, astrološka značenja povezana sa samim sadržajem pojedinog poglavlja, aluzija na mikro i makrokozmos, tarot i astrologiju je i doslovno izrečena.
isječak iz romana:
Dok je kroz prozor u daljini gledao zelenu kupolu zvjezdarnice, koja je izgledala kao tek malo savršeniji oblik isto tako zelenih kupola krošanja koje su je okruživale, Krobatinu pade na pamet neobična pomisao. Možda karta ne djeluje čudno na ljude zato što je daleko od svake zbilje, nego zato što joj je blizu? Jer, tete su, naravno, morale odmah uvidjeti da se karta nipošto ne podudara sa stvarnim stanjem, njima za to nije bio potreban suvremeni plan Zagreba, jer one su se na Gornjem gradu rodile i odrasle. Svakako su odmah uočile da onakvih ulica kakve su na karti nacrtane u zbilji nema, i da nema ni imena koja te ulice na zemljovidu nose. No, možda su takve ulice i takva imena nešto što ipak postoji, ali ne u zbilji, nego u dušama stanovnika ovoga grada? Možda je, jednostavno rečeno, na toj karti dana nekakva podsvjesna slika Zagreba, slika koju svatko od nas nosi u sebi, ali je i od sebe krije, pa ona postaje mučna i stidna kad izađe na javu, kao što se to događa s mračnim tajnama podsvijesti?