UMJETNIČKE INTERVENCIJE
Na Katrininom trgu bila je smještena zagrebačka Galerija suvremene umjetnosti, institucija iz koje je izrastao Muzej suvremene umjetnosti. Od kraja 60ih i tijekom 70ih godina protagonisti nove umjetničke prakse vrše razne subverzivne akcije prema Galeriji koje čitamo kao kritiku sistema umjetnosti. Donosimo kratku kronologiju tih zbivanja:
* Goran Trbuljak 1969. povremeno gura prst kroz rupu na vratima Galerije suvremene umjetnosti.
Rad je nazvao “Povremeno sam gurao prst kroz rupu na vratima Galerije suvremene umjetnosti bez znanja uprave galerije”.
* Braco Dimitrijević, 1970. izvodi prvu akciju iz ciklusa Ali Baba koja je motivirana frustracijom nastalom zbog nemogućnosti da se mladi umjetnici integriraju u postojeće kulturne strukture. Dimitrijević vrši diverziju i bez znanja „uprave galerije“ svoju akciju uvrštava u galerijski program. On upada u Galeriju za vrijeme trajanja otvorenja izložbe Sotoa i prisutnima dijeli kukuruzne kokice. Nastaje neobično smiješna situacija: ljudi se grabe za kokice, ispituju gdje se dijele, kokice padaju po podu, ljudi po njima gaze, utječu na način izgovaranja riječi…
* Trbuljak je i provalio u kulu Lotršćak- u kojoj su bili domovi raznih obitelji koje su gradske vlasti preselile iz kule, a zatim su te prostore dali umjetnicima, odnosno poznatim zagrebačkim slikarima za ateliere. Trbuljak, kao i drugi mladi umjetnici koje nije dobio svoj prostor pa revoltiran provaljuje.
Izložba te akcije bila je prezentirana u galeriji Nova 1978. Rad govori o Trbuljakovoj egzistenciji u umjetničko-kulturnoj sredini i nemogućnosti da si u tom periodu osigura bilo kakav radni odnosno životni prostor.
* Akcija Mogućnosti 71 događa se na Gornjem gradu 1971. na inicijativu kustosa Galerije suvremene umjetnosti s idejom oživljavanja umrtvljenog djela grada.
U akciji sudjeluju Boris Bućan, Sanja Iveković, Goran Trbuljak, Dalibor Martinis, Gorki Žuvela, Slobodan Braco Dimitrijević, Jagoda Kaloper i Davor Tomičić.
Postavljeni su dnevni i noćni ambijenti na gornjogradskim ulicama.
* U Tomićevoj ulici broj 2 Ida Biard je organizirala dvije izložbe, odnosno komunikacije radova- kako ih sama naziva, u sklopu “Galerije stanara”. Neobična galerija nije imala zidove, stalne lokacije (izložbe su se dešavale u Parisu, New Yorku, Milanu, u privatnim stanovima, na ulici, u kafiću, banci, kinu..), niti je poštivala ustaljene norme izlaganja. U Zagrebu izložbe se događaju i u kinu Balkan u Varšavskoj ulici.
U vitrini,u Tomićevoj, su izlagali:
Daniel Buren (30.11.- 5.12. 1973.)
Bernard Borgeaud 1974. (nema datuma)
* Galerija Podroom
U podrumskoj prostoriji u Mesničkoj 12, 24. 5. 1978. postavljena je izložba 20 umjetnika čime je sluzbeno s radom započela galerija Podroom.
Izložba se zvala “Za umjetnost u umu”, a okupljala je neformalnu skupinu umjetnika koja se za istupa u javnosti nazivala “Radna zajednica umjetnika” (RZU)
Tijekom kratkotrajne aktivnosti (nesto manje od dvije godine–) umjetnici su se pozivali na pravo samostalnog određivanja uvjeta rada.
U Podroomu su izmedju ostalih djelovali: Demur, Trokut, Galeta , Gotovac, Šestorica, Trbuljak, Gudac, Ivekovic, Martinis…
U postsocijalističkom kontekstu, nakon 2000.te godine na Gornjem gradu nekolicina umjetnika izvodi performanse i akcije koje možemo čitati kao svojevrsnu reminiscenciju na herojsko doba kritike sistema umjetnosti kao i provokaciju usmjerenu prema državi čije je administrativno središte smješteno na Gornjem gradu.
* Akcija: Enigma objekta 2005.- umjetnik Gordan Krabogdan i povjesničar umjetnosti Nikica Klobučar izvode akciju krađe, odnosno privremene „posudbe“ video rada J.Beuysa koji je na gostujućoj izložbi centra George Pompidu gostovala u Zagrebu. Video rad zatim kopiraju i besplatno distribuiraju putem objavljenih oglasa svim zainteresiranim. Njihova akcija je uspješno pokrenula raspravu o funkciji umjetničkih institucija u 21. St.
O toj akciji Gordan Karabogdan je izjavio:
„Za nešto nadobudniji dio publike ili ljude koji rado razmišljaju o tom činu ponudio bih ideju da je tu riječ o redy- made detourne. To je zabavan moment kad umjetnički rad i sam može biti korišten kao ready-made, postaje izokrenut, što ga čini dvostruko relevantnim jer je riječ o Beuysu.“
* Marko Marković: Superevolucija ”Na dan izvedbe akcije tisuće sakupljenih boca i limenki obilježenih naljepnicom s natpisom SUPEREVOLUCIJA donosim u velikim vrećama za smeće i istresam ispred zgrade Hrvatskog Sabora na Markovom trgu u Zagrebu tijekom radnog vremena hrvatskih saborskih zastupnika i članova Vlade.”
* Siniša Labrović: Protest,akcija u kojoj je umjetnik s megafonom u ruci predvodio grupu demonstranata, koji su nosili bijele zastave i transparente na kojima ništa nije pisalo.
*Igor Grubić: Otisak ruke (2009.), akcija koju Grubić izvodi na pročelju Hrvatskog sabora na Matkovom trgu dio rada „366 rituala oslobađanja“ čije je polazište četrdeseta objetnica 1968.-e. Akcijama sugerira bunt, idealizam, mladenački zanos i vjeru da je drugačiji svijet moguć.
***
Željko Kipke, jedan od protagonista nove umjetničke prakse u sinopsisu za dokumentarni film Nevidljive galerije donosi osobna sjećanja na Galeriju suvremene umjetnosti i Galeriju Podroom.
O Galeriji suvremene umjetnosti:
Službeno rješenje o promjeni imena Galerije suvremene umjetnosti u Muzej suvremene umjetnosti na gornjogradsku je adresu stiglo 1998. godine. No, riječ muzej u nazivu galerije već se dobrano koristila od sredine osamdesetih, kao specijalna strategija pritiska na gradsku upravu, koja će na kraju rezultirati izgradnjom nove muzejske zgrade – daleko od Gornjeg grada, na području Novog Zagreba, s druge, južne strane rijeke Save. Na Katarinskom trgu u zgradu s kućnim brojem 2 običavali bi hodočastiti umjetnici različitih profila. Dobar dio prijepodneva provodili bi u raspravama u skučenoj sobici, s desne strane uskog hodnika, do kojeg se dolazilo zavojitim stepeništem. U njoj je stolovao Božo Bek, čovjek koji je imao razumijevanje za neformalne susrete i rasprave s umjetnicima. Smatrao ih je važnim dijelom galerijske strategije. U to je vrijeme, krajem sedamdesetih i kasnije, Galerija na Gornjem gradu širila optimistično ozračje.
Početkom osamdesetih Studio Galerije suvremene umjetnosti ugostio je moju jedinu samostalnu izložbu u toj zgradi. Studio je bio sedma soba u nizu, karakterističnom za luksuzni građanski stan. Bio je izravno povezan s uskim hodnikom koji je također vodio do ureda za neformalne sastanke. U uskom hodniku, pristupnom stepeništu koje je kasnije zamijenjeno drvenim stepenicama, te pokrajnjoj sobici brusila se strategija suvremene umjetnosti i rađale anegdote na račun njezinih ključnih aktera. Dobro se sjećam kako se Dimitrije Bašičević, inače bivši djelatnik institucije, na istom stepeništu uplašio moje priče o smrti, premda je samouvjereno predviđao vlastitu i ona je bila važan dio njegove umjetničke strategije; ili Julija Knifera kako u uskom hodniku tijekom otvorenja jedne izložbe govori o besmrtnicama, vječnim ljepoticama u društvu uspješnih industrijalaca ili umjetnika – govorio je kako se sve mijenja, stari umjetnost, propadaju galerije i muzeji, sijede industrijalci i umjetnici, jedino se ne mijenja izgled ljepotica u njihovu društvu. U devedesetima galerijski su djelatnici reducirali susrete s umjetnicima, što će se ubrzo odraziti na broj posjetitelja gornjogradske galerije. S priličnom dozom skepse pratim izgradnju nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti s druge strane rijeke. Ne vjerujem da će monumentalno zdanje samo po sebi popraviti pomanjkanje zanimanja za suvremenu likovnu praksu.
O galeriji Podroom:
Prije nego što su se preselili u zgradu na Starčevićevom trgu broj 6, isti su se umjetnici okupljali u Galeriji Podroom, u Mesničkoj ulici na broju 12. U podrumsku prostoriju kroz nekoliko uskih prozora koji su se gornjom polovicom izdizali iznad pločnika jedva je ulazilo svjetlo. No, to nije smetalo okupljenom društvu da u njoj izlaže, vodi žučne rasprave, održava sastanke o budućoj strategiji ili se međusobno svađa. Neki od članova Radne zajednice umjetnika, kako se u javnosti predstavljala skupina, znali bi čak prespavati na podu Podrooma. Svojedobno sam i ja nekoliko noći zaredom iskoristio pogodnosti sivog tapisona. Bilo je to nakon povratka iz Zadra gdje sam išao s namjerom da pažljivo – fotografskim aparatom – puna 24 sata pratim izmjenu tekućina u svom tijelu. Izmoren putovanjem, u međuvremenu otkazavši podstanarsku sobu, odlučio sam u ljeto 1979. prespavati na podu Galerije. Fotografsku sam seriju izložio na jednoj od skupnih izložbi u Podroomu – ili je to možda bilo u sklopu samostalnog projekta? Više ne pamtim, foto-serijal sam u međuvremenu negdje zametnuo i tek sam ga nedavno, pukim slučajem, otkrio među ručno rađenim katalozima, u hrpi šapirografiranih listova papira i starih fotografija. Danas se na istom mjestu nalazi lokal Lady Šram te čisto sumnjam da restoransko osoblje zna za njegovu prošlost krajem sedamdesetih i početkom osamdesete u prošlome stoljeću. Ne vjerujem da ih previše zanima činjenica kako se na tom mjestu fermentirala smjesa suvremene umjetničke prakse u Hrvatskoj.
Galerije na Starčevićevu trgu i u podrumu u Mesničkoj, premda registrirane, ostavljale su dojam ilegalnog djelovanja. Uostalom, nositelji konceptualne prakse u Hrvatskoj praktički su uživali u tom pravu – duboko su vjerovali kako je rad u sjeni i ilegali prava strategija koja će im, zasigurno, osigurati mjesto u povijesti. Bili su u pravu, no mjesta na kojima su brusili svoj radikalizam postupno nestaju s mape grada Zagreba.
Izvor: http://www.hfs.hr/hfs/zapis_clanak_detail.asp?sif=32592