Program
Opovoempé
Brazil
OUT OF KEY(S)
instalacija i serija performansa
5. - 15. svibnja 2008.
izvedbe:
7. svibnja 2008. u 15.00
križanje avenije Većeslava Holjevca i avenije Dubrovnik 
9. svibnja 2008. u 15.00
križanje Holjevčeve i Ljubljanske avenije (kod spomenika Većeslavu Holjevcu)
12. svibnja 2008. u 15.00
Glavni kolodvor, kod ulaza u Importanne centar
13. svibnja 2008. u 15.00
Trg bana Jelačića
15. svibnja 2008. u 11.00
Dolac
15. svibnja 2008. u 15.00
Dubravkin put
instalacije:
Dolac - ljetno kino Tuškanac - Martićeva (kraj bivše tvornice Badel) - Savski nasip - park Travno (kod dječjeg vrtića) - tržnica Trešnjevka
Opovoempé: Ana Luiza Leăo, Cristiane Zuan Esteves, Graziela Mantoanelli, Manuela Afonso, Paula Possani
Vrata su prolazi, imaju dvije strane, obilježavaju granicu između dvije dimenzije. Proći kroz njih podrazumijeva izvjestan izbor.
Žaljenja koja tek predstoje, formiraju li se ona već danas u našim bezbrižnim i neupućenim djelovanjima, u našim strahovima i našim izbjegavanjima? I hoćemo li jednoga dana žaliti zbog ovih odabira? 
I čini li to naše djelovanje težim i nespretnijim? Da samo možemo stati pred ova vrata i vratiti vrijeme unatrag ili ga pomaknuti unaprijed...
Fleksibilni zidovi, pokretne granice ili paradoks u tome da vidimo podjele i tamo gdje ih nema. Opovoempé stvara koreografije i kolektivne slike s vratima koja ne odvajaju ništa. Nose ih uokolo, koreografiraju, postavljaju kao barijere na putevima kojima se inače neometano prolazi, ostavljaju ih da slobodno stoje kao instalacije koje naglašavaju potencijal prostora. Pogled kroz špijunku uvijek mijenja jednu dimenziju - prostor ili vrijeme. 
Kroz seriju izvedbi izvođačice žele pokidati komunikacijske barijere, na površinu izvući humor, igru, prikrivene društvene činjenice i napetosti.
Opovoempé doslovno znači "ljudi na nogama". Rad skupine usredotočen je na tjelesno, aktivaciju i razvoj kreativnog izvođača, a od gledatelja zahtijeva živu interakciju, on je stimuliran da doživljava, zamišlja, ometa, stvara, itd. Za svoje intervencije kažu da nisu samo umjetnički rad, već i metoda istraživanja ljudskog stanja i granica kazališnog čina koja zamagljuje granicu između umjetnosti i života.