(ne)mogućnosti

Ako je u nama klica velike bolesti, prejake osjećajnosti, izvor neizlječivih i nesavremenih naših hamletizama je u fatalnoj bizarnosti toga mjesta…

A.G. Matoš o Gornjem gradu, 1905, Kod kuće

O stotoj obljetnici Matoševa lociranja izvora naših hamletizama na Gornji grad, Vlada RH donijela je zakon o zabrani javnog okupljanja na Markovom trgu, čime je izvršila dvostruku kastraciju gornjogradskog urbanog okoliša: na urbanističko-arhitektonskoj razini funkcija trga zamijenjena je funkcijom unutarnjeg dvorišta gradske palače, a na socijalno-političkoj dovedeni su u pitanje sami temelji demokracije. Kao osip na koži bolesna tijela, preko 50 nadzornih kamera suvremeni su simptom fatalne bizarnosti.[1]

Prihvaćajući da smo nemoćni u rješavanju gornjogradskog problema – preseljenje Vlade i Sabora – odlučili smo staviti „ne“ u zagradu i preispitati kako umjetničke i kulturne prakse mogu djelovati u postojećoj situaciji, na prostoru koji se sa zabranama nosi na dnevnoj bazi[2] i čijim je kontradikcijama[3] teško locirati izvor.

Za razliku od optimizma Mogućnosti ’71,[4] odlučili smo se za ambivalentnost: ona je proizišla iz konkretnog rada na festivalu i konteksta vremena i mjesta. Ovogodišnji program rezultat je podjednako uspješnih suradnji, realizacije ideja, unošenja pomaka i otvaranja zatvorenih vrata, kao i nemogućnosti komunikacije, odustajanja, mijenjanja prvotnih zamisli i uzaludnih pokušaja. Svi su festivalski projekti povezani sa specifičnim mjestima, reagirajući na njihove problematične funkcije. Dio njih polazi iz nemogućnosti mjesta da funkcionira u skladu s potrebama i pravima građana, tražeći zagradu za negativni prefiks kroz akcije/instalacije koje uvode nove načine korištenja prostora, a dio hrabro kreće s pretpostavkom o mogućnosti djelovanja predlažući scenarije za direktnu, na momente provokativnu, konfrontaciju sa sustavom nadzora. Njihov je „ne“ prisutan latentno, kao potencijalni rezultat same izvedbe i reakcija publike  javnosti.

Umjesto uzaludnih hamletizama, prihvaćamo ambivalentnost (ne)mogućnosti i na napetosti koju ona generira temeljimo konkretno djelovanje.

[1] Gornji grad kao sjedište političke vlasti i brojnih kulturnih institucija istovremeno je mjesto iz kojeg nadzor izvire i prostor u kojem on izlaže svoj učinak. Taj je disperzivni i decentralizirani mehanizam nadzora i socijalne kontrole razgranat u svim smjerovima poput rizoma čime, intencionalno ili ne, prikriva svoju vidljivost.

[2] primjer 1: policajac zahtijeva od pojedinca da ne sjedi na Markovom trgu pod opravdanjem da mogu omesti promet saborskih vozila
primjer 2: djelatnik zaštitarske tvrtke onemogućava pristup u dvorište palače Jelačić, u vlasništvu javne gradske ustanove, Muzeja Grada Zagreba

[3] primjer 1: unatoč tome što funkcionira u velikoj mjeri kao stambena zona, unatoč obrazovnim ustanovama i velikoj koncentraciji muzeja i drugih kulturnih ustanova, pustoš Gornjeg grada povremeno remete samo grupe stranih turista
primjer 2: kako bi se riješio problem parkiranja izgrađena je garaža na Tuškancu i zabranjeno parkiranje na Markovom trgu, međutim tamo se i dalje parkiraju vozila Vlade i Sabora, a okolne uličice, trgovi i unutarnja dvorišta zakrčeni su automobilima

[4] Jedna od prvih manifestacija suvremene umjetničke prakse u javnom prostoru, koju je 1971. na Gornjem gradu organizirao Muzej suvremene umjetnosti, tamo smješten do 2009.