REVITALIZACIJA
Pitanje revitalizacije tipično je za stare gradske jezgre – većina europskih gradova prošla je kroz neku vrstu procesa revitalizacije ili se pak ista predlagala i bila predmet rasprava. Gornjogradska revitalizacija nikada se nije dogodila planski i sustavno, iako 1979. izrađen temeljiti plan revitalizacije. Trenutno je opći stav da je revitalizacija prijeko potrebna, ali se ona provodi sporadično i neplanski, s nedostatkom poštivanja mišljenja konzervatora i urbanista.
***
citati iz članaka o revitalizaciji i pojedinim slučajevima obnove i prenamjene gornjogradskih objekata iz časopisa za urbanizam i arhitekturu „Čovjek i prostor“
1979. URBANISTIČKI PLAN GORNJEGA GRADA I KAPTOLA
Kao što je već poznato sredinom prošle godine započeta je izrada Provedbenog urbanističkog plana uređenja i revitalizacije Gornjega grada i Kaptola. Ime plana na svoj način govori o njegovim osnovnim usmjerenjima – uređenju i revitalizaciji najvrednijeg dijela povijesne jezgre Zagreba. Vrijednost ovog područja dolazila je do izražaja i u povremenim raspravama, najčešće u povodu različitih namjera za izgradnjom ili nekim drugim zahvatima.
(…)
Kao što je u poslijeratnoj izgradnji Zagreba određena degradacija “trećeg” povijesnog središta, Donjeg grada, nastupila kao izravna posljedica izgradnje novih dijelova grada, tako je svojedobno izgradnja novog donjogradskog središta dovela do zapuštanja i degradacije starijih povijesnih jezgri, izuzev neke reprezentativne, “velike” profane i sakralne sadržaje.
DEGRADACIJA najstarijih povijesnih dijelova očituje se u:
a) zapuštanju i propadanju pretežnog dijela zgrada, kao i komunalnog standarda
b) smanjenju jednog dijela gradskih sadržaja
c) pritisku automobilskog prometa i prometa za šire potrebe grada na ovaj prostor
Degradacije u ovom prostoru dovele su i do procesa socijalne degradacije i zadržavanje pretežno onog stanovništva koje je bilo prisiljeno prihvatiti pogrešne uvjete života. Revitalizacija se mora provesti i za potrebe tog stanovništva bez obzira što joj ona ne može adekvatno materijalno pridonijeti. U protivnom bi revitalizacija značila socijalnu diskriminaciju.
(…)
Nema boljih “čuvara” povijesnih jezgri od stanovništva koje u njima živi i održavajući svoju životnu okolinu ono održava i kulturna dobra. (…) Tako na primjer Gornji grad se ne treba pretvoriti ni u muzejsku četvrt ni u “umjetničku koloniju”. On isto tako ne smije postati skup ugostiteljskih objekata ili poslovnih pogona.
1983. METODSKA RAZMIŠLJANJA O INTERVENCIJAMA NA SPOMENICIMA
Kritika intervencija na kuli Lotrščak, Jezuitskom samostanu i Tkalčićevoj povjesničara umjetnosti Radovana Ivančevića
Na obnovi Jezuitskog samostana inzistirao je hrvatski kolekcionar Ante Topić Mimara, ne bi li u obnovljenom zdanju udomio svoju zbirku starih majstora upitne originalnosti. Nakon što je obnova izvršena, uz ignoriranje mišljenja struke, Ante Topić Mimara se predomislio i zatražio da mu se ustupi školska palača s kraja 19. stoljeća u kojoj je još uvijek bila gimnazija. Taj mu se zahtjev i ispunio, ne bez protivljenja stručne javnosti.
Kao što će Lotrščak ostati simbolom malograđanskog mentaliteta i onog dijela našeg “stvaralaštva” kojim je agresivni malograđanin (bilo u ulozi investitora, projektanta ili urbanističko-konzervatorskog administratora) uništio ne samo ogroman broj arhitektonskih spomenika nego i čitavih ambijenata, od Zagorja do Dubrovnika – tako je Jezuitski samostan postao najpotresnijim spomenikom druge negativne komponente naše stvarnosti: sprege beskrupulozne tehnokracije i dogmatske birokracije. Prijenosom iste metode dograđivanja iz Donjega grada u Gornji, gubitak je mnogo teži jer je pogođen stariji, izuzetniji, zapravo u zagrebačkim okvirima jedinstven arhitektonsko-urbanistički spomenik. Sociološki je bizarno i paradoksalno da je u nominalno socijalističkoj zemlji ova agresivna intervencija na spomeniku rezultat privatizacije kakva bi bila nemoguća i u zemljama s mnogo jačim pravima privatnog kapitala i privatnika uopće. Koji bi privatnik, da obeća pokloniti svoju zbirku Louvreu, mogao postavljati uvjete, diktirati program i način adaptacije i pregradnje Louvrea? A mi drugog Louvrea, osim Jezuitskog samostana u Zagrebu nemamo. Preuzimajući ovlasti kakve su u Francuskoj imali otprilike Lujevi, od 14. do 16., naš mali apsolutist, sasvim u skladu s tim, na kraju ne dopušta da se izlože slike, “kupi svoje krpice” i neće se više igrati.
***
Gornjogradske stube – zaboravljeni spomenik
iz knjige „Zagreb u središtu“ Snješke Knežević
Istraživanja i valorizaciju zagrebačkih stuba potakla je Mira Wenzler Halambek željom da u sekciji Prijedlog 21. Zagrebačkog salona 1986. izloži projekt obnove gornjogradskih stuba. Njihovo je današnje stanje otužno. Zapuštene su, dotrajale, prilično oštećene pa i ruševne, a njihova neposredna okolica – često vrtovi, ali i javni zeleni prostori – zarasla podivljalim korovom, zagađena raznovrsnim otpadom, dijelovima propale opreme vrtova koji su uglavnom bezlične guštare i deponiji smeća. Jedinstven zeleni okvir Gornjega grada ničiji je prostor. Privatni vlasnici malo mare za nj, stanari još manje, a javne službe plaćene za njegovo održavanje i nadzor načelno ga ignoriraju. Ipak, stube svakodnevno služe svojoj namjeni i pješaci ih vole kao najkraću vezu između Gornjega grada i dijelova Donjega grada, a mnogi i nadalje sjede na propalim klupama degradiranih nekadašnjih gornjogradskih promenada.
Apel za cjelovitu obnovu stuba motiviraju stoga dvije pobude: 1. da se restauriraju u obličju u kojem su se održale kao spomenik zagrebačke urbane kulture XIX. stoljeća i urede kao dio zaštićenoga zelenog okvira Gornjega grada, te 2. da pridonesu unapređenju kulture pješačenja – tog najljudskijeg načina kretanja i njegovu dostojanstvu u toj maloj zoni izvan putanja automobilske svevlasti. Drugim riječima: prijedlog obnove stuba teži njihovoj uporabnoj, prostornoj, estetskoj i društvenoj valorizaciji. Prijedlog Mire Wenzler Halambek povezuje se s nizom sličnih projekata proisteklih upravo iz Salonove sekcije. Prijedlog iz prijašnjih godina, koji kulturu unose u vrijeme i prostor običnog života, izvan plaćene potrošnje i takozvanih reprezentativnih manifestacija.
Naglašavajući taj cilj, prijedlog se iskazuje alternativom prema većini sadašnjih intervencija u povijesnoj jezgri Zagreba, koje površno i površinski osvježuju objekte i prostore popravkom iIi uljepšavanjem vidljivih ploha kao svojevrsne kulise, ne zadirući uopće u esencijalne razloge njihove postojane degradacije i ne težeći njezinu otklanjanju kao jedinim uvjetom revitalizacije i zdravlja povijesnoga urbanog prostora. Baveći se prostorom i objektima, prema kojima se ne ponaša kao spomenicima kulture, prijedlog obnove stuba nažalost ima to manje izgleda na realizaciju. Ako i bude zapamćen, naći će mjesto u već nepreglednom prostoru zagrebačke urbane utopije koji progresivno raste s propadanjem povijesne jezgre Zagreba i nesposobnošću svih njegovih velegradskih urbanih projekata da je valoriziraju, a ne samo iskorištavaju.
Wenzler Halambek, Prijedlog obnove gornjogradskih stuba, 1986.
a) Zakmardijeve stube
Restauracija stuba prema Ehrlichovoj zamisli; stvaranje kvalitete doživljaja na ulazu; ponuda informacija na zidovima kuća u prolazu; pažnja u preoblikovanju zelenih površina; otvaranje vidika na krovove Donjega grada kroz zelenilo gričkih vrtova; obnova zelenih koprena na podziđu šetališta; redizajn zelenog kutka („alpinuma“); otvaranje pješačke veze na Ilicu kroz vrtove; klupe za predah na ravnom dijelu serpentina
b) Felbingerove stube i Prečac
Uz Sto stuba preoblikovanje zelenila unošenjem trajnijih oblika drveća i grmlja, te diskretno unošenje zimzelenih tonova; prenamjena vrtova na obronku iznad Kožarske (južna strana) dijelom kao javnog zelenog pojasa; restauracija stepeništa i opreme prema Lenucijevu projektu; pokrivanje ogoljelog partera zelenila uz Vrazovo šetaliste trajnim zimzelenim biljem; obnova živice; poruke s planom grada na ulazu u stube Prečac I Radićeve ulice
c) Mlinske stube
Obnovlti stube i dio ogradnog zida istim kamenom; obnoviti svjetiljke; oblikovati novo zelenilo s motivima starih prigradskih vrtova- tisama, sljezom, božikovinom, penjačicama pod dijelovima betonskog zida; obnoviti mali park prema Zemljakovom nacrtu; zatvoriti tisama nepoželjne vizure na sjeverni dio podzida; sanirati plohu zida uza stube; zaustaviti površinsko vlaženje; oblikovati krošnju nad svjetiljkom da lampaš bude vidljiv i obnoviti svjetiljku
d) Kožarske stube
Uređenje malog pristupnog parka na Mlinarskoj sa otvaranjem vidika na Šalatu; uređenje padina punim preoblikovanjem zelenog sklopa; ukloniti postojeće degradirano zelenilo i oblikovati vrtove-voćnjake kao autentični stari motiv ovih prostora; uz javnu stazu obostrano živice ognjenog trna, gloga; zamjena nosača svjetiljaka (drveni ruzni “kandelabri”) i samih rasvjetnih tljela – možda istoga tipa kao na Becićevim stubama; oslobađanje slikovite skupine pajasenova iz šikare kao mogućeg kvalitetnog motiva visokog zelenila